O spoznavanju ljudske duše
Ljudska duša je nesložena supstancija, njezina je odlika da percipira inteligibilije sama po sebi i upravlja i raspolaže ovim osjetilnim tijelom, koje većina ljudi smatra čovjekom, posredstvom svojih sposobnosti i organa. A ova supstancija niti je tijelo, niti je tjelesna niti se može osjetiti posredstvom jednog od (pet) čula. Da bismo zaokružili ovo pitanje, potrebno je da pojasnimo nekoliko stvari. Prvo, dokazivanje postojanja duše, drugo, dokazivanje njezine supstancijalnosti, treće, dokazivanje da je nesložena, četvrto, pojasniti da nije tijelo niti je tjelesna, peto, objasniti da percipira po sebi a da upravlja posredstvom organa i šesto da se ona ne može osjetiti nekim od osjetila.
Glede prvog pitanja, odnosno dokazivanja postojanja duše, nema potrebe za iznošenjem bilo kakvog dokaza, jer najočitija i najjasnija činjenica za svakog umnog čovjeka jeste njegova bit i zbilja, tako da spavač u snu i budan čovjek na javi ili pijan u stanju opijenosti i svjestan u stanju svjesnosti mogu zaboraviti sve osim vlastitoga jastva. Pa kako neko može argumentirati svoje postojanje?! Zašto? Zato što je svojstvo dokaza da bude posrednik da bi onoga koji iznosi dokaz doveo do onoga što se želi dokazati. Prema tome, ako se navodi dokaz o postojanju sebe, dokaz je onda spona koja stvar treba dovesti do nje same, što znači da čovjek (pomoću argumenta) sebe treba dovesti do sebe, a vlastito jastvo je uvijek jastvo i sa jastvom. Prema tome, apsurdno je i pogrešno dokazivati vlastito jastvo.
Drugo, kad je riječ o dokazivanju supstancijalnosti duše, treba kazati da svako biće koje postoji, izuzev Uzvišenog i Svetog Nužnog Bitka, jeste ili supstancija ili akcident. Objašnjenje toga u ovom dijelu jest da svako biće koje postoji, ili je njegovo postojanje moguće zahvaljujući postojanju drugog bića koje je po sebi neovisno, kakvo je crnilo koje je utisnuto u tijelo ili oblik stolice koja postoji zahvaljujući postojanju drveta, jer da nije tijela, ne bi bilo ni crnila, ili da nije drveta ili nečega što ga treba zamijeniti, ne bi bila moguća forma stolice. Takva bića se nazivaju akcidentima. Ako to nije slučaj i ako neko biće opstoji samo po sebi bez ovisnosti o nekom neovisnom biću poput tijela ili drveta u prethodnom primjeru, onda takvo biće nazivamo supstancijom. Sad kad smo razjasnili ovo pitanje, treba reći da ne dolikuje biti/suštini čovjeka da bude akcidentom, jer svojstvo akcidenta je da bude primljen od neke druge stvari i da ta stvar bude njegov nositelj, a ta stvar je po sebi neovisna te takva biva primateljem i nositeljem akcidenta. U ovom slučaju čovjekova bit je nositelj inteligibilnih formi i primatelj značenja percipiranih stvari, tako da se u njemu konstantno odslikavaju jedne forme i značenja, dok druge nestaju, a ta karakteristika je u suprotnosti s akcidentalnošću. Prema tome, duša ne može biti akcident. Ako nije akcident – a znamo da svako biće mora biti akcident ili supstancija – onda je duša supstancija, što smo i htjeli dokazati.
Kad je riječ o nesloženosti, treba reći da sve što postoji se ili može raščlaniti ili ne može. Ono što se ne može raščlaniti nazivamo nesloženim (basit), a ono što se može raščlaniti nazivamo složenim. Pa kažemo da duša percipira značenje jedan, jer sudi o stvarima pripisujući im jedinstvo ili ga negirajući. Nije moguće zamisliti nikakvo mnoštvo a da se ne zamisli jedan koji je dio tog mnoštva. Ako bi duša bila djeljiva, u skladu s pravilom prema kojem djeljivost mjesta utiskivanja zahtijeva djeljivost utisnutog, onda bi trebalo da i značenje jedan koje je u njoj utisnuto također bude djeljivo. A to je nemoguće, jer jedan nije djeljiv. Prema tome, nužno je ili da duša bude nedjeljiva ili da ne može zamišljati značenja jedan. Međutim, s obzirom na to da je evidentna nemogućnost druge pretpostavke, onda je ispravna ona naša tvrdnja koju smo htjeli dokazati, to jest tvrdnja o nedjeljivosti i nesloženosti duše.
Kad je riječ o pojašnjenju stava da duša nije tijelo niti je tjelesna, treba kazati da sve što je tijelo složeno je i djeljivo. Dokaz za to je sljedeći: bilo koje tijelo za koje zamislimo da čini sponu između dva druga tijela, tako da ga oba tijela dodiruju s jedne njegove strane, nužno tijelo koje ga dodiruje s jedne strane ne može ga dodirivati i s druge strane, jer ako ne sprečava međusobni dodir dviju strana, u tom slučaju ne bio spona, što bi zahtijevalo prožimanje tijela međusobno, s obzirom na to da je svaka strana (tijela koje je spona) u dodiru s nečim drugim, dakle ono je djeljivo i raščlanjivo. S obzirom na to da je tijelo složeno, onda je i tjelesnost koja se prihvata i nosi od tog tijela također složena, zato što djeljivost mjesta utiskivanja nužno zahtijeva i djeljivost utisnutog. Prema tome, nijedno tijelo niti tjelesnost nisu nesloženi. S obzirom na to da smo dokazali da je duša nesložena, onda duša nije tijelo niti je tjelesna.
Nasirova etika / Nasiruddin Tusi
