Zamislite scenu:

Crna auta se zaustavljaju, agenti tajne službe izlaze, satjeruju sedmočlanu porodicu u jednu odaju, zaključavaju ih uz prijetnju da ne smiju izlaziti dok se nešto veliko ne završi. Niko od njih sedmoro ne zna o čemu se radi, naravno. Mjesto odvijanja ove scene je u Blagaju, ispred tekije, a vrijeme održavanja unazad pedeset godina….

Epilog radnje:

Maršal Tito dolazi u posjetu ljetnjikovcu u izgradnji (fali mu još samo krov, pa da se crveni mogu tu odmarati kada ljeti upekne žega u Hercegovin) i umjesto da odobri sav taj napor hercegovackih komunista, on sve radove obustvalja. Izdaje čak i naredbu da se hotel ruši. Pitate se, ko je izvršio preokret u vrlo dobro organiziranoj tajnoj Titovoj posjeti Blagaju. Ucinila je to jedna žena.

Obična Hercegovka, da običnija ne moze biti. Zvala se HABIBA ELEZOVIĆ iz Dubrava, udata za Huseinom Drljevic u Blagaju. Osim sto je bila majka petoro djece, bila je i derviš, ČUVAR DINA I TOPRAKA.

Tako je derviš Habiba hanuma razvalila zamandaljenu bravu na vratima i istrcala napolje. Uprkos udbaskoj prijetnji da se ne pojavljuju. Ugledala je Tita, a i on je nju primjetio pa je razmijenio sa njom riječ-dvije. Nije gubila vrijeme, jer ne viđa se s Titom svaki dan, odmah mu je ispričala sta je mori. Tito ju je upitao: “Kako ja tebi mogu pomoci?” Habiba hanuma mu je odgovorila: “Vidis onu kosćevu što je probila krov i sprat tekije, pa tekija samo sto se ne sruši. Ako moreš da je popraviš…Išla sam i moljakala po Mostaru, niko neće da nam pomogne. Nije to zbog nas, nama ne treba, nego zbog tekije. Nje mi je najvise žao. Ja da imam, ja bih je sama popravila, ali nemam. I znaš šta jos, druže Tito, ovom hotelu nije nikakvo mjesto ovdje uz tekiju. Morate ga rušiti. Gdje će hotel uz tekiju!” Tito je obećao da će se hotel srušiti i tekija popraviti, ali kako je on otišao nazad u Beograd, Dzemal Bijedic, Čedo Kapor, Đuro Pucar i jos neki koji su tada bili tu i primili k znanju da se izvrsi Titova naredba, pravili su se da nisu dobro razumjeli. “Sjecam se dobro kao djete da smo vidjali radnike, evo tu uz zidine tekije i da su oni nastavili raditi poslije te posjete.

Moja majka rahmetli nije odustajala od svog nauma- da se hotel sruši i tekija popravi. Otišla je u Beograd kod nekih poznanika i tri dana tražila način da dopre do Tita. Treći dan je uspijela i rekla mu je da ga niko nije poslušao, nego da oni i dalje grade hotel, samo što nisu krov završili, a ni tekiju niko nije počeo da popravlja. Ja ne znam šta je prije došlo u Mostar, ili moja majka koja se dovezla helikopterom iz Beograda ili depeša da se mora uraditi onako kako je naređeno. Stvarno, hotel se ubrzo nakon tog događaja porušio i gradilište očistilo, tekija je popravljena onako kako je majka htijela, a nas, koji smo živjeli u njoj, lokalni političari su istjerali na ulicu. Nije nam bilo žao. Mi smo se snasli. Samo nam je bilo važno da se tekija sačuva,” prepričao nam je ovaj nepoznati detalj iz naše istorije, Alija Drljević, čovjek koji se posljednji rodio zadnje ratne godine, ’45. bas tu, u blagajskoj tekiji. “Ovo je najljepse mjesto za odmor. Najvise volim doci ovdje i popiti kahvu. Odem odavde preporodjen. Jedino sto me boli, jeste ono (pogledom nam tuzno pokazuje na bazar). Svugdje sam po svijetu isao u obilazak svetih mjesta i bogomolja, ali nigdje nisam sreo da se i u jednoj od njih prodavaju suveniri. Ovom trgovinom se kvari ugled tekije. Zar se nije moglo negdje pred ulazom napraviti neki kiosk, a ovo ovdje osloboditi od dunjaluka. Nije to za to. Sjecam se ja da mi ponekad nismo mogli spavati od nekih čudnih zvukova, koji su nam dolazili iz gornjih odaja. Nama se cinilo da neko sve baca lopatom pijeska, i mi izađemo gore, a ono sve mirno. To nam se desavalo kad bi zaboravili pripremiti vodu za abdest i peškir u turbetu. Ljudi ne vjeruju da se na ovom mjestu desavaju neke stvari, ali ja cvrsto vjerujem u to, jer sam se rodio tu, zivio sam tu, bio prisutan kada je nešto tako bilo. Isto kao sto ljudi ne vjeruju da je turbe Sari Saltuka prazno. Ljudi su mu podigli mekam iz postovanja. Njega je svako vidio u haljinama i na konju kako prolazi kroz Blagaj i odlazi do tekije. Tada je jos bila neka koliba, a kasnije se napravila tekija. Te iste haljine i konja, ljudi su nasli na obali Bune ispred tekije, a tijelo Sari Saltuka nikad niko nije nasao. Bila su to drugačija vremena. Moj otac je ovdje u blizini imao mlinicu i bilo mu je žao da tekija propada jer je tada nije niko održavao pa je preuzeo tu brigu na sebe. Mi smo od 1925. čuvali i odrzavali tekiju. Sve dok nas nisu izbacili lokalni politicari,” prisjeca se Alija tih lijepih uspomena koje nosi njegova porodica.Pokazuje nam na onu sablju i buzdovan koji vise na prednjem zidu tekije i govori nam da je ono samo loša kopija. Original je nestao poslije njihovog istjerivanja iz tekije, baš kao i derviševa čoha, te jos neke autenticne tekijske stvari.

Ispricao nam je da se od tog prvog susreta sa Titom (a bilo ih je kasnije oko 30-tak) sjeca jos i da je Tito imao nekog psa, koji je svugdje isao sa njim. Kad je Tito krenuo uz stepenice da obidje i vidi tekiju, ugledao je turbe i vrata na turbetu otvorena. Naredio je psu da se vrati. “Ko je god dosao iskazivo je duzno postovanje prema ovom mjestu. Tekiju su obilazili mnogi politicari, vjernici iz svih krajeva Jugoslavije. Godisnje je znalo dolaziti oko 400 autobusa iz Makedonije, Kosova, Sandzaka samo da bi zijaretili tekiju. Tu se zikr uvijek odrzava. U tekiju su tada samo mogli ulaziti muslimani, pod abdestom, a nevjernicima je bilo omuguceno da gledaju tekiju sa one tamo terase (prstom nam je pokazo putic preko puta tekije i prosirenje koje podsjeca na tu terasu). Tekija kao tekija zna se sta joj je namjena. Uvijek je sluzila svojoj svrsi. Moja moja rahmetli majka je sakrivala ranjenike u drugom svjetskom ratu. Znalo ih je biti po desetoro gore na tavanu. Posebno ih je bilo mnogo kad je bila Sutjeska. Tekija ih je spasavala od neprijatelja. Nijemci su ’56-’57 snimali film o jednoj doktorici koja je prelazila iz Njemacke vojske u partizane. Muslimanska porodica ju je pomogala i bas zbog istine koja je prikazan u filmu “Posljednji most” (Die Letzte Bruecke), te islamskog ambijenta Blagaja i Pocitelja, taj film nije nikada emitiran na danasnjoj televiziji. Marija Schell, tada njemacka najpoznatija glumica, zivila je sa mojom majkom. Nije htjela ni u jedan mostarski hotel.” Usput smo otkrili da je Alija otkupio ovaj film od njemacke filmske kompanije i da se on ipak prikazao na federalnoj televiziji. Da je Alija na svoju majku koja je uvijek bila u hizmetu ljudima, dokazuje njegovo dijelo i zalaganje za zajednicu. Punih 30 godina i zivio i radio u inostranstvu gdje je pored radnih sposobnosti koje su mu omogavale solidne prihode za zivot, iskazao i ljubav prema domovini. 5 godina je bio dopisnik beogradske Borbe i zagrebackog Vijesnika. Za to vrijeme je vodio i uredjivao TV- emisiju Jugoslavijo, dobar dan. Inicirao je ideju dopunske skole za jugoslovensku djecu ciji su roditelji bili na privremenom radu u Njemackoj. Tadasnje vlasti u zemlji su mu se smijale na taj prijedlog ali on nije odustajao i zahvaljujuci njemu, mnoga djeca nisu zaboravila maternji jezik. Kada su svi odlazili iz zemlje, Alija se vratio i nesebicno pomagao Armiji BiH. Bas kao i majka koja je pomagala borcima u onom ratu. Zahvaljujuci derviši Habibi, tekija u Blagaju je sačuvana i očuvana, a da je to naše blago koje i mi moramo dostojanstveno čuvati, pokazuje podatak da se mnogi obogate dolazeći u nju. Neko novim poznanstvom, neko novim zivotnim putem, neko čak i zlatom baš kao i jedan dječak koji ga je pronašao u donjoj tekijskoj nepopođenoj odaji.

Razgovor sa Alijom Drljevic u dvoristu njegove rodne kuce, Blagajske tekije.