Da li uplitanjem vjere u određivanje puta i načina življenja ostaje mjesta razumu, i zar takva metoda ne pogoduje slabljenju kreativnosti i dinamičnosti čovjekovih misli?

Odgovor je da se čovjek – ukoliko se razumom i religijom koristi na ispravan način, daleko od svakog pretjerivanja i zapostavljanja – neće suočiti ni sa kakvom teškoćom u međusobnom odnosu njih dvoje.

Islamski vjerozakon, umjesto određivanja partikularnih metoda, na raspolaganje ljudskom razumu stavlja načela i zakonitosti kako bi pomoću njih u svakom aspektu društvenog života iznašao put kakav vjera prihvata. U slučajevima kad je islamska tradicija iz nekog razloga izložila partikularne metode, na muslimanskim učenjacima je obaveza da, kreativnim i vremenu odgovarajućim idžtihadom, iz partikularnih metoda i propisa izvedu opće zakonitosti i načela i upotrijebe ih za rješavanje novih potreba.

Kako bi se aktualizirali spomenuti društveni sistemi, treba na umu imati sljedeće dvije činjenice: Prvo, aktualizacija metoda i zakona mora počivati na postojanim principima islama i postojani principi koji su temelj vjere ne smiju biti izloženi promjenama.

Drugo, posao odvajanja postojanih principa vjere od dijelova podložnih promjenama i njihovo međusobno razlučivanje treba biti obavljeno posredstvom poznavatelja vjere. U suprotnom, moguće je da, pod izgovorom aktualizacije promjenljivih vjerskih metoda, budu izmijenjeni i ukinuti postojani i temeljni principi.

Gornja rasprava objašnjava nam da, nasuprot procesu aktualizacije nepostojanih vjerskih metoda, postoje i dva kriva puta. Konzervativna skupina sve ono što je izloženo u vjeri smatra postojanim i svaku promjenu u vjerskim metodama tumači kao bezobzirnost prema vjerskim propisima, te vjeruju kako se sve što srećemo u riječima i djelima Poslanika i imama mora izvršavati na isti način i danas. Na suprotnoj strani, postoji skupina koja bi željela da slijedeći sekularne sisteme i smatrajući promjenljivim sve vjerske propise, vjeru izlože temeljitim promjenama i sve njene propise usklade sa zapadnjačkim sistemima.

Na kraju, napomenimo nekoliko činjenica o određivanju odnosa razuma i religije u islamskoj misli:

1. Vjera uvijek dolazi u pomoć čovjeku onda kada čovjekov razum i misao nisu u stanju dokučiti jasan i prihvatljiv put. Kako je kazano u Kur’anu, Božiji poslanici dolazili su onda kad su ljudi bili zapali u sporenja u traženju ispravnog puta življenja, kako bi im pokazali ispravan put. Prema tome, u slučajevima kad urođeni razum jasno pronalazi prikladnu metodu i put življenja koji je prihvatljiv, vjera potvrđuje to dostignuće razuma i ukazuje mu poštovanje.

2. U slučajevima u kojim vjerozakon nije predložio čovjeku neki osobiti put, tad se životni put, u okvirima općenitih principa vjere, nalazi u domenu odgovornosti ljudske misli.

3. Ukoliko je, u posebnim uvjetima, dokazana neprovedivost nekog vjerskog propisa u svrhu ostvarenja nekog cilja očekivanog vjerom, razumu je dopušteno da u tim uvjetima, odredi zamjenski put u skladu sa od vjere prihvaćenim principima.

Izvor: Sejjid Ali Reza Sadr Husejni, Islamska naučavanja,