Cijele generacije Bošnjaka muslimana su svoju ljubav prema poslaniku Muhammedu, a.s., njegovale učeći mevludske spjevove, posebice hafiza Saliha Gaševića, Safvet-bega Bašagića i Rešada Kadića.

Mevlud hafiza Saliha Gaševića je prvi mevlud na bosanskome jeziku. Prepoznatljivi i pamtljivi su stihovi na početku Mevluda:

Od Allaha koji traži pomoći,

neka mevlud Pejgamberu prouči!

Karakterističan je refren u dijelu Gaševićevog Mevluda Mevludu-n-Nebijji ala lisani bosnevi o rođenju Božijeg Poslanika:

Koji traži da ga vatra ne gori,

neka srce salavatom popuni.

Mevlud hafiza Gaševića bio je zapravo “upjevani prijevod” Mevluda Sulejmana Čelebija. Napisan je arapskim pismom na bosanskome jeziku. Štampan je 1296. godine po Hidžri, odnosno 1878/79. godine po Miladu. Do naših dana dospio u redigiranoj formi. Redakciju su radili Džemaluddin ef. Čaušević i Mehmed ef. Handžić. Štampana su brojna izdanja Gaševićevog Mevluda jer je bio popularan i rado izvođen u narodu. “Ono što osobito plijeni, jeste njegova sposobnost pjesničkog prilagođavanja jeziku i mentalitetu čovjeka za koga piše, zatim vrlo osoben osjećaj za ritam, za ritmičko kazivanje i postizanje muzikalnosti djela, bez koga ne bi bilo ono što jeste.”(1)

Muharem Dizdarević Rušdi, jedan od posljednjih alhamijado pjesnika, spjevao je dva mevluda. I njegovi mevludski spjevovi na tragu su Čelebijevog i Gaševićevog mevluda kojima je Rušdi dao svoj osobni pjesnički doprinos. Osobenost njegovog drugog mevluda, naslovljenog Mevlud šerif bi lisani bosnevi – Časni mevlud bosanskim jezikom napisan je izdvajanje Miradža kao posebne idejno-poetske cjeline.

Musa Ćazim Ćatić autor je mevludskog spjeva Lejlei-mevlud objavljenog 1904. godine. Ćatićev Mevlud opjevao je samo rođenje Muhammeda, a.s. Kraći je od ostalih, originalan je, umjetnički vrijedan, ali nije imao osobitu popularnost u narodu.

Mevlud Safvet-bega Bašagića je prvi originalni mevlud na bosanskome jeziku. Spjevan je srcem iskrenog vjernika, dušom istinskog pjesnika i vrsnog poznavaoca bosanskoga jezika. Objavljen je 1924. godine. Književnik i publicista Alija Nametak ističe da smo Bašagićevim Mevludom “dobili pravo originalno književno djelo o najvećem događaju i najvećem čovjeku u povijesti svijeta.”[2]

Svoj Mevlud Bašagić otvara Predgovorom:

Najprije Božje spomenimo ime –

svako dobro djelo počima se s njime.

onda se sjetimo Božjeg poslanika

Muhammeda, zadnjeg vjerovjesnika,

koga dobar dio čovječanstva slavi

kao začetnika islamske ljubavi.

Poslije uvodnih stihova pobožnosti i veličanja Gospodara i Njegovoga Poslanika, karakterističnih za svaki mevludski spjev, Bašagić otvara svoje srce i prepušta se istinskom zanosu pjesnika, tragača za ljepotama i tajnama rođenja i uzdignuća u nebeske sfere najodabranijeg, najboljeg, najustrajnijeg insana i poslanika.

Proljetno veče na zemlju pade

po nebu zviježđe blistati stade,

između zviježđa mjesec se šeće,

i blijeskom svojim posipa cvijeće.

Nebesa trepte u moru sjaja,

Zemlja izlaže sliku od raja.

Opis ambijenta i atmosfere neposredno prije i tokom Poslanikovog rođenja, koji slijede u stihovoma, otkrivaju nam pjesnikovu saosjećajnost, odanost, zadivljenost:

Kad popi čašu blažena mati,

iz njene kuće započe sjati

svjetlo, poput božanskog nura,

kakono sjaše sa Sina Tura.

U tome času hazret Amina

rodi ko zlatnu jabuku sina.

(Ovdje svi prisutni ustanu na noge u počast rođenja, a zbor ili više prisutnih zapjeva:)

Dobro nam došo, najviši sine,

arapskog roda i domovine!

Dobro nam došo, stari plemiću,

Hašimovići, Kurejševiću!

koji će slabe dići na noge –

i lišit ropstva narode mnoge!…

Stihovi Bašagićeve dobrodošlice uče se na mevludskim svečanostima i kad se uči mevlud nekog drugog autora.

I početak Bašagićevog Miradža je osoben i prepoznatljiv:

Mi slavimo Boga, Koji je Svog roba

Muhammeda pozv’o u najljepše doba,

jedne ljetne noći, na nebesa gori,

da s njim ko sa Svojim miljenikom zbori.

Stihovi Miradža nižu se u raskošnoj ljepoti i punoći Poslanikove bogobojaznosti, odanosti ummetu, zanesenosti tajnama i otkrićima Božije svemilosti, ljubavi i sveumijeća. Susret s Gospodarom vrhunac je Miradža:

Tu je Kabi-Kavsejn. Iza njeg se stere

Harmonija Vječna – izvor naše vjere.

Tude je Muhammed izvan sebe stao –

i Bogu na sedždu u zanosu pao,

i dušom slušao riječi bez glasa,

i dušom gledao u ideal spasa…

Poslije Miradža nižu se poglavlja Nat-i šerif, Hasbihal, Munadžati. Završni stihovi su u znaku slavljenja Uzvišenog:

Slava Tebi, Vječni Bože

Koji Svojim glasom zbori

Koji Svojom moći može

da od ništa svemir stvori!

Mevlud Rešada Kadića jedan je od najpopularnijih mevluda spjevanih na bosanskome jeziku. Prvi put je štampan 1963. godine. Recitira se i uči po prepoznatljivoj ugodnoj kombinaciji recitiranja i melodičnog učenja. Sadrži poglavlja: Prolog, Arabija prije islama, Rođenje, Djetinjstvo, Muževno doba, Razmišljanje, Prva objava, Širenje islama, Miradž, Hidžra, Oprosni hadž, Islam i Smrt. Prvi stihovi mevluda su stihovi Prologa koji se obično recitiraju:

Bože vječni, Bože blagi – Jedini.

Što nas ovdje u islamu sjedini,

Ti si Allah i Stvoritelj sviju nas…

Na kraju Prologa pjesnik nas poziva:

Proučimo Muhammedu mevlud mi,

Zahvalimo punim srcem njemu svi,

nek to bude topla hvala sviju nas

Pejgamberu što pokaza put i spas.

Prvi stihovi Rođenja obično se uče lagahnom melodijom koja upotpunjuje plemenite i uzvišene emocije:

Amina se blago javi, uzdahnu,

suza joj se alem-kamen otisnu,

donesenog vidje sina Amina,

k’o na sedždu da je pao po tlima!

Poslije ovih stihova donosi se tekbir i nastavak Rođenja se obično recitira:

Podiže se rajska ptica, kliknu glas:

“Bog je jedan, Bog je vječan, On je spas!

Veseli se, ljudski rode, sviće dan,

rođeni je za Vjesnika odabran!

…

Selam alejk, Miljeniče, merhaba,

Ljepšeg dara ljudskom rodu ne treba,

odabran si međ’ ljudima, pred Bogom,

s odanošću ustajemo pred Tobom!

Ovdje izvođači i slušatelji ustaju i obično uče stihove Čelebijeve ili Bašagićeve dobrodošlice.

Posebno dirljiv dio Kadićevog Mevluda je Smrt. Malo ko može savladati emocije i ne pustiti suzu dok sluša stihove:

Mimberu je priš’o jecajima praćen,

o kako je bio bolešću ispaćen!

A onda je Ime Boga spomenuo,

i vaz dirljiv vjernim o smrti držao.

Okren’o se zatim pa vjerne pitao,

je l’ ikome išta krivo učinio

il’ je možda nekom šta dužan ostao?

….. 

Tad se Ukaš diže pa ovako zbori: 

“Poslaniče Božji, tvoj bič me još boli,

kod Tafe si mene s deve udario,

nehotice bješe, al’ me zaboljelo,

pravedno bi bilo kad bih ti vratio

udarac udarcem kad bih naplatio!”

džamija zabruja, gnjevan žagor ču se:

Sram te bilo, Ukaš, vječno stidio se,

…

Pejgamber ih smiri i sa tugom reče:

…

“Bičuj, bičuj, Ukaš – nek i mene boli!”

U trenu se onda ovo dogodilo:

Ukaš zajecao, Vjernog zagrlio,

pa ozaren srećom kroz suze grcao:

“Posalniče Božji, uv’jek sam žudio

da naslonim glavu na mubareć grudi

da osluhnem srce koje tol’ko ljubi!”

Ešref Kovačević autor je najpotpunijeg i umjetnički najvrednijeg mevluda spjevanog na bosanskome jeziku naslovljenog Muhammed Resulullah. Objavljen je 1981. god. u Sarajevu.

Autor ističe da je mevlud nastajao punih sedamnaest godina, da je dotjerivan s pažnjom i da je tek “sićušni znak neizrecive zahvalnosti za vječnu sreću što pripadam Njegovom ummetu i što Ga ovako volim”.

Kovačevićev mevlud sadrži bitne pojedinosti Poslanikovog života i rada, afirmira uzvišene islamske principe vjerodostojno a zadovoljava i zahtjevne umjetničke kriterije- što je osobito važno istaknuti.

“Prvi dojam, koji se nameće čitaocu ovog poetskog djela, je da je autor vrlo inventivno, sugestibilno i, prije svega, originalno uspio da stihom uobliči život Poslanika. Ovaj spjev je lirski intoniran i dat s puno duše i suptilnosti.”[3]

Autoru najmiliji stihovi, izuzetno topli i podsticajni su:

Muhammede, miljeniče

Stvoritelja Jedinoga

Pozdravljam Te svakim dahom

i kucajem srca svoga!

Nema sreće kao Tebi

posvetiti vrijeme, zdravlje

a gorjeti Tvojim aškom

nad svakim je slavljem slavlje!

{tip Tooltip Title::Tooltip text}Link text{/tip}Spomenuti treba još Mevlud hafiza Seida Zenunovića koji je napisan – kako kaže pjesnik – u kratko da vam, braćo, bude učit baš slatko; potom rukopisni mevlud Šemsudina Sarajlića napisan 1958. godine.

Arif Sarajlija – Brkanić, Mahmud Džaferović i Vehbija Hodžić autori su manje poznatih mevludskih spjevova.

Tradicija učenja mevluda u bošnjačkim kućama i džamijama živi stoljećima. Mevludi se uče u mjesecu Poslanikovog rođenja ali i u drugim mjesecima uz svečane i važne događaje i prilike. U pojedinim krajevima njegovana je tradicija učenja mevluda srčanije i s više originalnosti, u pojedinim tek povremeno, ali skoro da nema naseljenog mjesta u Bosni i Hercegovini u kojem se barem jednom godišnje ne prouči mevlud.

[1] Aziz Kadribegović, Naši mevludski spjevovi, Islamska misao, br. 59-60, 1983. god. str. 64.

[2] Safvet-beg Bašagić, Mevlud, Po muteber ćitabima spjevao: Mirza Safvet, nav. dj. str. 173.

[3] Prof.dr. Lamija Hadžiosmanović, Znalački način slikanja jednog vremena, nav. dj. str. 260.

Autor: Aida KRZIĆ