Egzistencija (vudžud) nešto je u šta se možemo osvjedočiti. Egzistiramo mi sami, a egzistira i sve ono oko nas. Zapravo, mi i nismo ništa doli egzistencija: svuda je nalazimo i opažamo. Egzistencija je naše postojanje ili bivstvovanje, a nasuprot njoj stoji nepostojanje, odnosno nebivanje.

Međutim, budući da je neegzistencija „ništa“—dakle nepostojanje, nešto u šta se ne možemo osvjedočiti svaka rasprava o njoj u konačnici se svodi na to da je riječ o onome što je suprotno egzistenciji. Prema tome, egzistencija je vrelo posljedica: sve što se zbiva, nastaje i dešava potječe iz egzistencije, a ne iz neegzistencije. Ukratko: ne postoji ništa što nije egzistencija; sve je egzistencija i sve je od nje.

Slijedom toga, razmotrimo sada različite oblike onoga u šta se osvjedočavamo i zapitajmo se postoje li među njima kvalitativne razlike. Drugim riječima: razlikuju li se egzistencije prema učincima i vidovima svog postojanja?

Postoje stvari u koje se osvjedočavamo, a koje, barem naizgled, nemaju sposobnost kretanja niti osjetila; kod njih ne opažamo napredak ni razvoj. Takvi su zemlja, kamenje i minerali. Postoji i skupina egzistencija koje, makar u izvjesnoj mjeri, posjeduju kretanje, osjetilnost, napreduju i razvijaju se poput biljaka i ostalog rastinja.

Usporedimo li ove dvije skupine, vidjet ćemo da im je egzistencija zajednička. Također ćemo zaključiti da i biljke i minerali imaju odlike poput mase i zapremine. No, kod biljaka opažamo rast i razvoj, a uz to i određenu osjetilnost, dok su minerali toga lišeni. Na temelju tog zapažanja, biljke ćemo postaviti na viši stupanj u odnosu na minerale.

Zatim nailazimo na bića koja su znatno pokretljivija, čija je osjetilnost kudikamo izraženija nego kod biljaka, te koja ispoljavaju djelovanja proizašla iz volje. U ovu skupinu spadaju kopnene i morske životinje. Usporedimo li životinje s biljkama, uvidjet ćemo da obje skupine odlikuju egzistencija, tjelesnost, rast i razvoj, kao i potreba za ishranom. Ipak, idući dalje, zapazit ćemo da životinje posjeduju ono što biljke nemaju: čula, snagu, voljne činove i druga svojstva višeg reda. Prema tome, učinci egzistencije kod životinja viši su nego kod biljaka, pa su i životinje na višem egzistencijskom stupnju od biljaka.

Tako dolazimo do bića koje posjeduje sva egzistencijska svojstva životinja rast, razvoj i djelovanje ali čiji je domet djelovanja na znatno višem stupnju od životinjskog. Uvidjet ćemo da su minerali, biljke i životinje u podređenom položaju spram tog bića. To izvanredno biće jeste čovjek.

Ako dalje razmotrimo čovjeka, zapazit ćemo da su učinci egzistencije kod učenog čovjeka viši nego kod neukog. Na primjer, izumi i otkrića plod su učenih, a ne neznalica. Prema tome, neznalica je u podređenom položaju u odnosu na znalca. Znalac stoji iznad neznalice, baš kao što čovjek stoji iznad životinje, biljke i minerala. Uistinu, znanje je izvor te prednostino o blagodati znanja raspravit ćemo i pojasniti u nekoj od narednih lekcija.

U prethodnom tekstu primijetili smo da se sve u šta se oko nas možemo osvjedočiti odlikuje egzistencijom. Potom smo usporedili različite egzistente i zaključili da je čovjek posebno čovjek znalac na najvišem stupnju među njima.

Sada se zapitajmo: ko je taj koji pravi takve usporedbe, prosuđuje i zaključuje? Ko je taj koji je uporedio različite egzistencije, podijelio ih u skupine i presudio da je jedna na višem nivou od druge?

Jasno je da svaka prosudba potječe od nečega što egzistira, a ne od nečega što ne egzistira. Drugim riječima: ja ili vi smo ti koji prosuđujemo i zaključujemo. Zar onda svako od nas ne posjeduje nešto što omogućava prosuđivanje? Da li je to nešto izvan nas ili u nama? Ako je izvan nas, kako je povezano s nama? Ako je u nama, kako to objasniti? Radi li se o nekom vanjskom ili unutarnjem organu?

Postavimo pitanje ovako: da li mrtav čovjek uz pretpostavku da su mu svi vanjski i unutarnji organi očuvani posjeduje to „nešto“ o kojem govorimo? Očito ne. Ako, dakle, nije riječ o tjelesnim organima, šta se onda s tim „nečim“ zbilo smrću čovjeka? Je li ono nestalo ili i dalje postoji?

Ako je nestalo, je li nestalo samo od sebe ili ga je uništilo nešto drugo? Ako ga je uništilo nešto drugo, šta je to, kako i zašto ga je uništilo, i zašto se to „nešto“ nije moglo odbraniti? Možemo li uopće vjerovati da je „ono nešto“ uništilo samo sebe da je samo po sebi iščezlo? A ako još postoji, gdje je onda i šta se promijenilo čovjekovom smrću? Zašto ga ne možemo vidjeti? I, naposljetku, šta uopće znači smrt? Po čemu se razlikuje od života? Znači li smrt nestanak i nepostojanje, ili je riječ o nečemu drugom?

Iz toga slijede i daljnja pitanja: ko sam ja koji posjedujem to „nešto“? Jesam li ja to „nešto“, ili sam ipak nešto drugo? Kada kažem da sam prosudio ili zaključio, govorim li to ja, ili to čini „ono nešto“ u meni? Ako to nisam ja, zašto onda osjećam da je to moj čin i zašto ga vezujem za sebe? Ovaj niz pitanja mogao bi se nastavljati unedogled.

Zato bi trebalo pokušati odgovoriti na njih: saznati ko smo i šta znače naše prosudbe.

Ukratko, ono što smo u ovoj lekciji htjeli reći jeste: svako od nas posjeduje nešto na temelju čega uspoređuje, prosuđuje i zaključuje. Nije presudno kako ćemo to nazvati sposobnost rasuđivanja, razum, pamet, duša, inteligencija, psiha, jastvo, sebstvo ili drugačije. Najvažnije je prihvatiti da takvo nešto postoji, kako bismo mogli početi „listati“ knjigu vlastitog bića i postojanja te, sričući slovo po slovo i riječ po riječ, razaznati šta je naša sposobnost rasuđivanja, šta je čovjek, otkud smo, gdje smo i kamo idemo.

Da li je čovjek plod slučajnosti? Da li je biće sasvim zasnovano na posebnom poretku atoma koji grade njegovo tijelo? Da li smrt znači tek kvar tijela, nakon čega ono propada i čovjek zauvijek prestaje postojati?

Zato se upustimo, promišljeno i argumentirano, u daljnje rasprave i pokušajmo izvesti zaključke.

Preveo: Muamer Kodrić

---