Ibadet
U polemikama o teološkoj etici posvetit ćemo pažnju onim djelima koja uređuju odnose između čovjeka i Boga i pripremaju pogodno tlo za čovjekovo postizanje savršenstva i sreće. Već smo se podsjetili toga da su sva čovjekova djela i ponašanja na određen način povezana sa odnosom između njega i Boga. Ako je čovjekovo ponašanje prema drugima i prirodi usklađeno sa šerijatskim naredbama, to će njegovu vezu sa drugima i prirodom učiniti zdravom i plodnom. Pored te veze, time bi bila učvršćena i razvijala bi se i njegova veza s Bogom. Prema tome, sva čovjekova djela i sve njegove misli, koji su u vezi sa sobom i okruženjem, također se tiču i njegove veze sa Bogom.
S gledišta islama, svako korisno i dobro djelo, učini li se sa čistom namjerom i u ime Boga, predstavlja ibadet. Međutim, postoji i posebna veza između ljudi i Boga koju nazivamo ibadet u posebnom značenju. Čovjek u dovama, preklinjanjima i ibadetima izravno razgovara sa svojim Bogom. Dvije strane ove relacije su Bog i čovjek te između njih nema posrednika. Ibadet nije moguć bez vjerovanja u Boga i Njegova lijepa imena. Čovjek koji je svjestan da Bog ima znanje o njegovim stanjima i da je moćan da udovolji njegovim htijenjima može činiti ibadet Bogu i iznositi mu svoje potrebe. S Bogom posredstvom ibadeta može ostvariti vezu onaj koji vjeruje da je Bog Sveznajući, Moćan i Milostiv prema Svojim robovima. Vrijeme je da posvetimo veću pažnju značenju riječi ibadet.
Jezičko značenje riječi ibadet je robovanje. Odnos robovanja uspostavljen je između roba i gospodara. Rob je prema svome gospodaru poslušan i ponizan. Samo njemu služi i samo od njega očekuje nagradu. Pokaže li rob neposlušnost, nada se da će mu gospodar oprostiti. Svoga gospodara smatra velikim i ne voli njegove neprijatelje. Sve ovo su osobine dobrog roba. Osnovni uvjet robovanja je poslušnost. Ako rob ne bude poslušan, ubraja se u neposlušne robove i bit će zbog toga prekoren. Robovanje je nekada dobrovoljno, a nekada prisilno. Nekada je iz straha od biča i pritvora, nekad s nadom u nagradu, a nekad iz ljubavi, prijateljstva i iskrenosti.
Ibadet Bogu također je u značenju iskrene poslušnosti Njemu. Ovo je opće značenje ibadeta. Posebno značenje ibadeta je ispoljavanje robovanja i slavljenje Gospodara kroz posebna djela i obrede stoga što se smatra da je On dostojan obožavanja. Namaz, post i Hadždž, između ostalog, pripadaju ovoj vrsti ibadeta. Čovjek je stvoren kako bi činio ibadet svome Bogu. Taj ibadet je svrha stvaranja čovjeka: A Ja sam stvorio džine i ljude samo da bi Mene obožavali.
Svrha stvaranja čovjeka je ibadet, a budući da Bog nema nedostatka ni potrebe, u stvaranju čovjeka nije bilo koristi za Njega. Namjera zbog koje je stvorio ljude i džine jeste da oni stignu do razine robovanja, pa se korist stvaranja vraća njima, a ne njihovom Stvoritelju. Kada ljudi i džini stignu do položaja robovanja, sebe vide ništavnim robovima pred Bogom i svojom voljom zanemaruju sebe i posvećuju se svome Gospodaru. Pažnja usmjerena prema Bogu i odvajanje od svega drugog mimo Njega stanje je koje Bog uvijek daje Svojim iskrenim robovima i evlijama. Međutim, ibadeti poput namaza, posta i Hadždža jesu prilike i odgovarajuća mjesta da se pažnja roba usmjeri samo prema Bogu i odvoji od svega drugog. Za stizanje do ovog stepena ibadeta neophodno je da se ljudi bore protiv svoga nefsa i da u namazu postignu stanje prisustva srcem.
Vježbanje prisustva srca i usmjeravanje pažnje prema Bogu povod je da se razina ibadeta podiže i da se čovjek približi svrsi svoga stvaranja. Da bi se postiglo podizanje razine ibadeta, potrebno je da, prije svega, namjera bude čista i iskrena, jer je ibadet bez iskrene namjere širk, a širk je povod da se čovjek udalji od sreće i spasa.
Izvor:Temelji islamske etike
