Musa Ćazim Ćatić, pjesnik i veseljak čiji život mnogi i danas smatraju idealom slobode i bohemstva. Rodio se 12. marta 1878. godine u Odžaku, na mevlud one godine kad je Švabo došao u Bosnu. Nakon završenog mekteba, s majkom i očuhom preselio se u Tešanj, gdje je učio brijački zanat i pohađao medresu pred čuvenim tešanjskim muftijom Mesudom efendijom Smailbegovićem. I danas se čuva sjećanje na Ćatićev lucidni razgovor s efendijom. Jedne je prilike Smailbegović našao Musu u jarku pored puta, kako polusvjestan leži s iskrivljenim fesom na glavi. U prijateljskoj besjedi, podsjetio je efendija Musu na islamske vrijednosti o kojima ga je podučavao tokom školovanja u medresi.

„Nisam li te, Ćazime, poučio da je piće haram? Nisam li ti ukazao na ispravan put?“, upita efendija.

„Jesi, efendija, jesi. Ali ne upućuješ ti, nego Bog. Koga On uputi takav je kao ti, a koga ti uputiš ovakav je kao ja.“

VJEČNI PUTNIK ĆATIĆ

Kada je napunio dvadeset godina i morao biti regrutiran u austrougarsku vojsku, Musa je pobjegao u Tursku. Carigradsku fazu njegova života obilježili su materijalni problemi i srpstvo. Nekoliko je godina kasnije u Bošnjaku napisao tekst u kojem kaže kako su ga „svrnuli mladi Srpčići“ da u Beogradu potraži stipendiju za studij. „Kako tada nijesam imao razuma da saznam svrhu tog srpstva“, piše Ćatić, „činilo mi se da je taj njihov prijedlog po mene dobar“. Iz Beograda su mu Osman Đikić i Avdo Karabegović, koji su ga upoznali i s Jovanom Skerlićem, omogućili povratak u Tešanj.

Tri godine služio je vojsku, a onda ponovo otišao u Istanbul, da bi se ubrzo vratio – zbog finansijskih problema. Njegov mecena Ademaga Mešić poslao ga je u Sarajevo, gdje se upisao na Šerijatsku sudačku školu. Neurednom životu, pijankama, izlascima u kasnim noćnim satima protivila su se stroga internatska pravila, te je u četvrtom razred isključen iz internata, a kasnije i iz škole.

Ćatić je u nekoliko navrata išao u Zagreb da studira pravo. Beskrajni razgovori o književnosti s Matošem udaljili su ga od studija na Pravnom fakultetu, na kojem nije položio nijedan ispit. Ponovo se morao vratiti u Tešanj, u kojem kratko obavlja različite poslove, ali biva otpušten zbog neodgovornog odnosa prema obavezama.

Godine 1912, praćen bijedom i nevoljom, našao se na ivici samoubistva. Najteža je to godina u njegovom kratkom životu. O tome svjedoči zapis mlađeg mu druga i pjesnika Nazifa Resulovića, koji je 1912. godine bio učitelj u Odžaku: “Polovinom aprila 1912. godine, a jednog krasnog predvečerja, čobančad su vidjela nekakva bradata, odrpana i bosonoga čudaka gdje leži pod šljivama… U tom zapuštenom čudaku panduri otkriše Musu Ćatića koji, bez zaposlenja i materijalnih sredstava, a praćen bijedom i nevoljom, bijaše krenuo u svoj rodni kraj, da se skloni kod svog stričevića (Mehmeda) i spasi napaćeno tijelo svoje i izmoreni duh svoj. Pred Odžakom je sačekao dok nije pao deblji mrak jer ga je bilo stid da kroz rodno mjesto prođe onako otrcan i neugledan”… Tu mu je stigla od Ademage Mešića novčana pomoć i poziv da dođe u Tešanj.

“RAĐAMO SE SAMI I UMIREMO SAMI”

Kako je običaj s velikim pjesnicima, težak život izrodio je kvalitetnu književnost. Te godine ispjevane su njegove ponajbolje pjesme. Ciklus pjesama O ženi, koji broji osamnaest soneta izvanredne poetske snage, napisan je upravo te godine. Objedinivši povijesno, religijsko i mitsko, Ćatić je kroz svaki od soneta posvećen jednoj znamenitoj ženi, od Kleopatre do Fatime Ezzehre, u bošnjačku poeziju uveo svjetsko kulturno naslijeđe i tako prevladao kulturnu lokalnost postojećih pjesničkih modela. Prvi je bošnjački pjesnik koji je uspješno objedinio orijentalnoislamske i zapadnoevropske kulturne modele. Glasovita pjesma Teubei-nesuh primjer je sinkretičke poetike koja spaja islamsku kulturu, antiku i modele katoličke ispovijesti.

Poetski prostor koji je oblikovao postao je temeljom modernog bošnjačkog pjesništva. Ipak, za života mu je objavljena samo jedna zbirka pjesama (1914. godine), i to po izboru izdavača a ne autora. Prošlo je skoro dvije decenije dok Muslimansko kulturno društvo Gajret nije objavilo izbor iz Ćatićeve poezije. U tom su periodu samo Tin Ujević i Ahmed Muradbegović napisali eseje o njegovom pjesništvu. Potpuno je pao u zaborav, sve dok izdavanjem zbirke pjesama u Tešnju nije dostojno obilježena pedesetogodišnjica njegove smrti. U kratkom vremenskom razmaku objavljena su još dva izbora Ćatićeve poezije, prvi u izdanju Zore, a drugi u ediciji Pet stoljeća hrvatske književnosti (!). Njegova poezija zasluženo je vrednovana tek devedesetih godina, u vremenu buđenja bošnjačkog nacionalnog identiteta, te je uvršten u najznačajnije edicije bošnjačke književnosti: Muslimanska književnost u 25 knjiga i Bošnjačka književnost u 100 knjiga.

Ćatić je preselio 6. aprila 1915. godine navršivši tek 37 godina. Nijedan dnevni list ni časopis nisu čak ni registrirali njegovu smrt. Tek godinu kasnije, u trobroju Bisera, kojeg je Ćatić uređivao od 1910. do 1914. godine, tokom najplodnijeg stvaralačkog razdoblja svog života, izašao je topao nekrolog od druga mu i prijatelja Šemsudina Sarajlića. Njegova dženaza bila je po broju prisutnih jedna od najmanjih koju je Tešanj ikada vidio. Legenda kaže da je došlo svega pet ljudi. Budući da je šerijatski uvjet za valjanost dženaze prisustvo najmanje sedam osoba, okupljeni oko Ćatićeva tabuta morali su negdje pronaći još dva čovjeka da bi pristupili klanjanju dženaze-namaza, i velikog pjesnika vratili iskonu.

O FATIMI

Najbolja kćerka između sviju kćeri
Mirisni cvijet s Pejgamberove grane
– Bijaše čista bez ikakve mane
Ko njena srca postojana vjera. 

Između žena najvjernija žena,
Ponosna, čedna ko paoma mila
– Božanskom lavu je žarka ljubav njena
U boju zvijezda predvodnica bila. 

I među majkama nikad majke take
Nježne i dobre!… Kerbelske sokake
Svaku noć – vele – sad obilazi ona, 

I kad kod groba Svete žrtve stane,
Nijemo plačući po humku mu pane,

a s njom plače cijela vasiona.

TEUBEI-NESUH
(Pokajanje jednog griješnog pjesnika)

Gospode, evo, na sedždu Ti padam,
Pred vječnom Tvojom klanjam se dobrotom
I molitve Ti u stihove skladam,
Proseć: “Oh, daj mi smisao za ljepotom!” –
Gospode, evo, na sedždu Ti padam.
Ti znaš da bijah nevin poput rose
I poput lijera u proljeću ranom;
Al’ ljudi, med što pod jezikom nose,
Otrov mi dadoše u bokalu p’janom.
Mada sam bio nevin poput rose.

I tada s Tvoga skrenuo sam puta
I zalutao kroz pustoš i tamu,
Ah, strast mi razum u okove sputa,
Da ropski dvori njenu crnom plamu –
I s Tvoga ja sam zabasao puta.

Vjeru i nadu iz srca izgubih,
I moju ljubav pomrčao je grijeh –
Postadoh sarhoš osori i grubi,
Sav ideal mu što je vinski mijeh,…
Ah, svoju vjeru i nadu izgubih!…

I slavih Baha kao sveto biće,
Veneri pete jezikom sam lizo –
Vlastitim zubom ja sam svoje žiće
Komad po komad kao zvijer grizo,
Slaveći Baha ko božansko biće.

Svačiji prezir pratio je mene,
Od sjene moje druzi mi bježahu,
I sve me čiste klonile se žene…
Vaj, teško mi je bilo siromahu,
Jer ljudski prezir pratio je mene.

Ja sada bježim pod okrilje Tvoje
I Tvog Kur’ana, Tvoje vječne riječi!
Gospode, grijehe odriješi moje
I bolesnu mi dušu izliječi –
Ta ja se sklanjam pod okrilje Tvoje.

Gospode, razum prosvijetli mi sada
I daj mi snage, daj mi volju jaku,
Demone sve što može da savlada…
Nek Tvoja milost svijetli mi u mraku,
Gospode, razum prosvijetli mi sada!

Raspiri moje stare vjere plamen,
Vrati mi ljubav i sve stare dare,
Da tresnem čašom o ledeni kamen
I noktom zgrebem Venerine čare –
O raspiri mi stare vjere plamen!…

Gospode, evo, na sedždu Ti padam,
I kajem grijehe pred Tvojom dobrotom –
I molitvu Ti u stihove skladam,
Proseć: “Ah, daj mi smisao za ljepotom!” –
Gospode, evo, na sedždu Ti padam.

RAMAZANSKI KANDILJ

U prazninu noći, u tišinu mraka
Ognjene mu oči bojažljivo zure
I plamne im suze pobožno drhture,
Ko tanahna parca rumenog maka.

O, šta li to gleda krvava mu traka
U toj masnoj tmini, kud vjetrovi jure?
I zašto li plače, dok sve stvari žmure,
I dok c’jela zemlja duboka je raka?

Čuj! Crveni jezik nijemo mu zbori:
Pjesniče, i u mom srcu noćas gori
Životvorna ljubav vječitog Boga!

I ja žrtvu Njemu svojom krvlju palim,
I ja Mu dobrotu munadžatom hvalim,
Osvjetljujuć tminu suzom bola svoga…

PRED SMRT

Agonija kao zlatni prah se vije,
Vrh mene leprša jedan žuti cvijet.
Još nikad nije ljepše mirisala –
Moja mala izba – moj veliki svijet.

Slaba moja ruka k žutom cv’jetu teži,
Hvatajuć ga tako lijep i žut.
Ali zalud napor, cvijet od mene bježi,
I opet mi pada na prsa i skut.

I ja sam opijen s njegova daha –
Dok Velike Gospe iz žutoga praha
Pojavi se lik …
                              (April 1915.)

Senzor.ba