Izvori vjere Islama
Iz logičke perspektive i na osnovu racionalnih uzusa izvore ili pak izvor vjere treba tražiti upravo na onom mjestu sa kojeg je potekla kap koja je u nama probudila žeđ prema toj vjeri i učinila nas njenim pripadnikom. Ukoliko smo prihvatili da je Božija knjiga izvor upoznavanja i osnova našeg povezivanja sa Gospodarem i Njegovim poslanikom, moramo se, u cilju upoznavanja djelokruga te vjere, obratiti upravo toj knjizi. Razlika je između čovjeka koji je prihvatio vjeru i onoga koji kaže: “Ne prihvatam ni Islam, ni bilo koju drugu vjeru!” Ili mu argumenti do kojih je došao ne daju zadovoljavajući odgovor na njegova pitanja, ili pak smatra da ima argumente koji ukazuju na lažnost vjere. S obzirom na različitost stanovišta i drugačijim pristupima ovom problemu u raspravama sa ova dva čovjeka postoji bitna razlika u kvalitetu postavljenih pitanja. Čovjeku koji ne prihvata vjeru mora se prići na drugačiji način nego li vjerniku koji ima već oformljeno mišljenje u vezi sa djelokrugom vjere koju je prihvatio.
U raspravi sa vjernikom služimo se upravo onim izvorima na osnovu kojih je on tu vjeru prihvatio. Imajući u vidu ovaj logičan princip, kažemo da su izvori vjere sljedeći:
a) Kur’an Časni. Osnovni i temeljni izvor Islama, njegove spoznaje, zakona i principa jeste Kur’an Časni. Nijedan drugi izvor na koji bismo se mogli osloniti ne može odrediti djelok-rug vjere, osim Kur’ana. Kada se obratimo ovom osnovnom izvoru, on nas upućuje na dva sljedeća izvora:
b) Poslanikov sunnet. Kur’an Časni u brojnim ajetima potvrđuje autoritativnost poslanikovog govora (provjerene izvornosti). Na dva načina uspostavlja dokaz o tome dajući mu mjesto u redu u kojem se i sam nalazi:
1. On, tj. Poslanik nema pristrasnosti niti ciljeva.
2. Pokoriti se njemu znači pokoriti se Bogu.
U vezi sa prvim pristupom u suri An-Nadžm, u 3. i 4. ajetu kaže se:
وَمَا يَنطِقُ عَنِ الْهَوَى إِنْ هُوَ إِلَّا وَحْيٌ يُوحَى
On ne govori po hiru svome, to je samo Objava koja mu se obznanjuje.
Zatim slijedi jedno univerzalno pravilo u suri Al-Hašr, u sedmom ajetu:
وَمَا آتَاكُمُ الرَّسُولُ فَخُذُوهُ وَمَا نَهَاكُمْ عَنْهُ فَانتَهُوا
Ono šta vam Poslanik da, to uzmite, a ono šta vam zabrani, ostavite;
Sve šta vam naredi, prihvatite i pokorite se, a sve od čega vas odvrati, od toga se klonite. Ovaj ajet je izričit u bespogovornom prihvatanju Poslanikovih riječi.
U vezi sa drugim pristupom, u suri An-Nisa, u 64. ajetu, Kur’an kaže:
وَمَا أَرْسَلْنَا مِن رَّسُولٍ إِلاَّ لِيُطَاعَ بِإِذْنِ اللّهِ
A nismo slali poslanike, osim, da bi im se, Allahovom dozvolom, pokoravali.
Zatim Poslanik, čije djelo i govor potvrđuje Allah Uzvišeni, čovjekov razum proglašava dokazom i sredstvom iznalaženja vjerskih propisa na mjestima u kojima se ne može naći izričito naređenje u Kur’anu i sunnetu, sljedećim riječima: “Zaista, Allah ima dva dokaza kod ljudi, jedan vanjski i jedan unutarnji. Vanjski dokazi jesu poslanici, vjerovjesnici i imami, a unutarnji je razum.” U drugom hadisu Poslanik, s. a. v. a., kaže: “Život i postojanje čovjekovo jeste u razumu, i onaj ko nema razuma nema ni vjere.” Dakle, na osnovi iznesenog dade se zaključiti da su – sa kur’anskog i hadiskog stanovišta – izvori za vjeru Islam sljedeći:
a) Božija knjiga,
b) Poslanikov sunnet,
c) čovjekov razum.
Nakon objašnjenja u vezi sa izvorima vjere obavit ćemo jedno malo istraživanje da bismo odgovorili na pitanje o tome da li se djelokrug vjere svodi na pojedinca ili pak obuhvata sve društvene aspekte. Nakon površnog istraživanja vjerskih izvora, zakona i propisa, bilo koje prirode da su bili (pravni, sudski i ostali), postaje očito da ih je nemoguće provesti u život, osim na društvenom planu i u vjerskoj vlasti, drugim riječima svi ti zakoni tiču se društvene, a ne privatne dimenzije života.
Izvor: Sekularizam ili vjera ( Akbar Eydi )
