Sloboda
Rob zahvalni taj sam koji ispod točka pomodri i od svega što prima boju, slobodan je.
Mudri Lukman je svome sinu savjetovao ovako: “Sine moj! Ako hoćeš da imaš poštovanje na dunjaluku, ruku požude koja teži ka onome što drugi imaju odsjeci. Isto tako Poslanici i Iskreni sve što su postigli je zbog odricanja od požude.”[1]
U biografijama velikana nailazimo na mnogobrojne primjere gdje stoji da nikada nisu bili spremni izgubiti svoj ugled i dostojanstvo i kada su bili izgubljeni i kada im je bilo beskrajno teško bili su spremni umrijeti, ali ne tražiti ni od koga. Kada se šejh Agabozorg našao u neimaštini, neki od poznatih koji su znali u kakvom je stanju odredili su mu veliku platu i poslali tu svotu novca na njegovo ime. On je na tom paketu napisao: “Mi nećemo da porušimo dostojanstvo siromaštva i zadovoljstva onim što imamo.” I vratio je paket sa njegovim sadržajem. Ovo je primjer širokog pogleda i uzvišenosti duše kao i slobode i mudrosti koji su se oslonili na zadovoljstvo onoga što imaju i u zemlji siromaštva oni su vladari koji vladaju njome. Kako je to rekao Saib Tabrizi: “ Voda je obraz koja ne teče ako nije otvoreno, umri od žeđi, ali ne prosipaj svoj obraz (svoju čast.)”[2]
Dok čovjek ne odreže svoje požude i pohlepu iz korijena neće dostići do ovakve slobode, i moguće je da će uvijek tragati za dunjalukom i materijalizmom koji će ga odvesti u bezbrojna poniženja: “Ja svoj obraz nedam za komad hljeba, ja svoju volju nedam pohlepnima, ja sam Jusuf koji neće Zulejhin zatočenik postati, u ruci mi je moj zloslutni nefs koji me neće rastrgati.”
Da bi ljudi obratili pažnju na ovo obogaćivanje duše pjesnici ponekad u svojim napomenama koriste primjere i priče iz jezika životinja da bi se i na ovaj način okoristili. U nekim pričama o mravima i hazreti Sulejmanu to su poetski primjeri na koje se ukazuje i koji se mogu vidjeti.
Parvin Etesami u jednoj od svojih mudrih pjesama u okviru razgovora između mravi i Sulejmana govori o ovoj slobodi i samopoštovanju. Sulejman na putu vidi mrava koji sa velikom mukom vuče nogu skakavca u svoj mravinjak. I kaže mu: “Umjesto što se toiko mučiš, zašto ne dođeš na Sulejmanov dvor i ne okoristiš se onim što je na trpezi i neće biti potrebe da se više mučiš?”Mrav mu odgovara: “Za mrave zadovoljstvo onim što imaju bolje je nego da se naklanjaju drugima, sami su svoje gazed, i ne može im niko naređivati niti ih odvraćati od nečega, niti imaju potrebu biti nekome zahvalni;”
“Mravi su kraljevi u svome mravinjaku, ne treba im ništa od drugih kraljeva.” I dodaje: “Mi ne zavisimo od Sulejmana, za sebe imamo svoj prtljag, ambar i toplo mjesto i imamo vjeru, sami smo sebi sluge i pomagači sami sebi.”[3]
Ovakva sloboda postaje u sjeni zadovoljstva onim što se posjeduje. Onaj ko ne može stati u kraj svojim požudama uvijek će biti zavisan od ovoga i onoga i ono što će dati iz ruku zbog svojih potreba je poštovanje, samopoštovanje i svoju ličnost. Kako je to Sadi rekao:
“Ko god je za sebe otvorio vrata pitanja, dok ne umre bit će potrebit.”
[1] Biharu-l-envar, tom 13., str. 120.
[2] Kolijate Saib, str. 822.
[3] Dar divane Parvin Etesami, str. 160. be bad, tafsile aš’ar omade ast.
Moral i međuljudski odnosi
