Suština sreće
Sreća
Čovjek je oduvijek tragao za srećom i zadovoljstvom, a nastojao izbjeći nesreću i nezadovoljstvo. Svi ljudi žele biti sretni i zadovoljni te su spremni osigurati svako sredstvo koje predstavlja osnovu sreće. Međutim, velika je teškoća prepoznati suštinu sreće i zbilju zadovoljstva. Onaj ko ne zna zbilju i stvarnost sreće i zadovoljstva ne može ih ni tražiti niti se usredsrediti na njihov trag, jer je jednostavno nemoguće ići za potpunom nepoznanicom i pripremati sredstva za dostizanje cilja koji je u svakom pogledu nepoznat.
U dugim minulim stoljećima svjetski naučnici nastojali su odgonetnuti šta je to prava sreća. O tome su pisali knjige i iznijeli raznolike teorije. Narodi i nacije su, također, pokušali slijediti različite puteve i metode za dostizanje sreće i pri tome su koristili različita sredstva ne bi li dokučili sreću. U najkraćem, mnogo je onoga što je čovječanstvo do sada kazalo i poduzelo na tom polju. Međutim, trebate imati u vidu da se osnovne razlike raznovrsnih gledišta tiču različitog poimanja suštine sreće. Ili, drugačije rečeno, svaka skupina za suštinu i temelj sreće uzima nešto drugo.
- Skupina starogrčkih filozofa prije Aristotela sreću je vidjela isključivo u duševnim savršenstvima. Oni smatraju da postoje četiri osnovne odlike ljudske sreće: mudrost, hrabrost, čednost i pravednost. Tako će se, po njihovom mišljenju, onaj koji posjeduje ove četiri osobine smatrati sretnim čovjekom i neće imati potrebe za tjelesnim savršenstvima i fizičkim zdravljem, ili pak za stvarima izvan svog tijela. Oni kažu:
Kada čovjek stekne ove četiri duševne osobine, on stiče potpunu sreće. Neće mu nauditi čak ni ako bude imao tjelesne nedostatke ili mu svi dijelovi tijela obole. Dakle, takav čovjek će uvijek biti sretan, osim ako nedaće i bolesti nanesu štetu njegovom duševnom sklopu ili ga obuzme ludost i glupost. Njegovoj savršenoj sreći, ako posjeduje one četiri duševne osobine, po ovom mišljenju neće nauditi čak ni siromaštvo, teškoće i društveni krah.
- Isposnici i askete također vjeruju da savršena sreća leži u duševnim vrlinama. Oni vele da se ljudska sreća i savršenstvo mogu tražiti samo kroz upotpunjenje duše i duhovnih dimenzija čovjeka, te je jedini način da se kroz revnosno isposništvo i veliko zalaganje savršenstvo duše podigne sa stepena mogućnosti na stepen ostvarenog i da se na taj način dosegne potpuna sreća koja dolikuje ljudima. Isposnici u pogledu zanemarivanja i zapostavljanja tijela imaju oštriji stav od grčkih filozofa prije Aristotela, jer grčki filozofi koji su sreću vidjeli samo u duhovnoj dimenziji čovjeka, nisu to uvjetovali potpunim uskraćivanjem i mučenjem tijela, već su govorili jedino da je za potpunu ljudsku sreću nevažno da li će čovjek imati bolesno ili oštećeno tijelo, dok vidimo da isposnici i askete vjeruju da je stepen duhovnog uspinjanja i usavršavanja proporcionalan stepenu mučenja tijela i uskraćivanju. Što su više tijelu uskraćeni užici i što su tjelesne želje više potisnute, toliko se duša više uzdiže. Upravo su zato revnosni isposnici svom tijelu potpuno uskratili prohtjeve i želje a usto su, spavajući na ekserima i viseći na grani, svome tijelu omogućavali neophodne doze patnje i mučenja, s nadom da će se njihov duh tada razviti te da će tako dospjeti do duševnog savršenstva kojem teže.
- Sljedeća skupina također je uvjerena u sreću koja se dobiva kroz duševno savršenstvo, s tim što ona pažnju obraća i na tijelo. Pripadnici ove skupine kažu da je istinska sreća povezana sa napretkom i usavršavanjem duše kojoj treba posvetiti potpunu pažnju, ali tjelesne prohtjeve, koji su izvan prostora sreće, ne treba zanemariti. Oni ipak potcrtavaju da ljudima i životinjama zajednički tjelesni nagoni poput spavanja, jedenja i spolnog odnosa za nas ne predstavljaju sreću.
Svaka od ovih škola mišljenja i ideologija – a od detaljnih objašnjenja o njima ćemo se uzdržati – bila je prisutna kako među starogrčkim filozofima i učenjacima, tako i među običnim svijetom u drugim državama te se može reći da su tokom dugih minulih stoljeća milioni ljudi nastojali posredstvom ove metode stići do konačne sreće, po cijenu svih nevolja i tegoba koje je ovaj put podrazumijevao. Kod navedena tri mišljenja sva pažnja je usmjerena na dušu, dok je tijelo zanemareno. Ono je izgubilo svoju zbiljsku vrijednost i nije imalo udjela u ljudskoj sreći. Tjelesni užici i fizički prohtjevi su zanemareni i odbačeni, a tijelo bi zarad duševnog napretka i unapređenja ponekad trpjelo neizdržive udarce isposništva te bivalo izvrgnuto raznolikim mučenjima i patnjama, što je samo po sebi svojevrsna nesreća, koju su neuki ljudi smatrali ljudskom srećom i savršenstvom.
