Nemar (gaflet- غفلة ) je stanje kojem su podložne perceptivne sposobnosti. Nemar remeti njihovu učinkovitost. Uglavnom, svaki nemar je pobuđen skretanjem pažnje i osvrtanjem. Kada je jedna perceptivna sposobnost snažno posvećena jednoj stvari, ona na taj način postaje nemarna prema drugim stvarima. Ako neko vlada svojim perceptivnim sposobnostima i ako je kadar svoju pažnju odvrati od nečega i usmjeriti je ka nečemu drugome, kažemo da takva osoba posjeduje jednu duševnu vještinu. Ova vještina, sama po sebi, nema moralnu vrijednost. Onoga koji je posjeduje ne možemo hvaliti, niti možemo kuditi onoga koji je ne posjeduje. Psiholozi i uglednici istočnjačkih religija, preporučuju metode pomoću kojih se može ostvariti usredotočenost te postići vještine vladanja umom. U svrhu napretka i podučavanja ovim metodama, obavljaju se brojna istraživanja. Osoba koja se koristi ovim metodama, nakon postizanja vještine usredotočenja bit će sposobna spriječiti svoj um da nekontrolirano obraća pažnju na različite stvari. Kao što ova sposobnost može biti korištena za posvećivanje pažnje onim stvarima koje su sa stajališta islamskog morala temeljne i vrijedne, isto tako može biti i na usluzi ljudima koji će je koristiti za bezvrijedne i nevažne stvari.

Uz ova objašnjenja, podijelit ćemo nemar na dvije vrste:

– Prva vrsta nemara javlja se kod čovjeka koji je izgubio moć koncentracije i svakog trenutka svoju pažnju usmjerava prema nečemu;

– Druga vrsta nemara javlja se kada čovjek svoju pažnju usmjerava prema stvarima koje nisu vrijedne pažnje, odnosno koje nisu primarne i kao takve ne zaslužuju da glavna pažnja duše bude posvećena njima.

Nemar koji smo svrstali u prvu vrstu može se smatrati i jednom vrstom bolesti. Ova bolest može vući korijene iz nemara spomenutog u drugoj vrsti, međutim, to nije uvijek slučaj. Moguće je da životna dešavanja, nesreće i poteškoće, dovedu čovjeka do toga da izgubi moć koncentracije. Ovakva vrsta nedostatka usredotočenosti i pažnje može čovjeku nanijeti štetu na njegovom putu ka usavršavanju. Međutim, ako ovaj nemar nije proizvod gore navedene druge vrste nemara, nemarna osoba se neće smatrati odgovornom za moguće posljedice tog nemara. Nemar spomenut u drugoj vrsti vuče korijene iz svjetonazora i načina života osobe.

Drugim riječima, zanemarivanje temeljnih i vrijednih životnih stvari može da bude proizvod pogrešnog pogleda na zbilje svijeta, kao što može biti uzrokovano i čovjekovim ponašanjem i postupcima koji se ne slažu s njegovim uvjerenjima i ne odgovaraju im. Čovjek koji svoju prirodnu svijest o Bogu te Bogom danu moć uma ne iskoristi kako bi učvrstio svoju vjeru u Boga (pa zbog toga postaje nemaran prema svome Gospodaru), svoju pažnju usmjerava prema Ovom svijetu i zanemaruje zbilju svijeta, usredsređujući sve perceptivne sposobnosti prema izgradnji svoga ovosvjetskog života. On svoje sposobnosti koristi za životinjska naslađivanja, postizanje moći i ugleda, tako da ih više nije kadar koristiti za procjenjivanje vlastitih dobrobiti koje se tiču Budućeg svijeta.

Drugim riječima, njegove sposobnosti zbog pretjerane posvećenosti nebitnim stvarima postaju nemarne prema temeljnim životnim pitanjima, gubeći time svoju učinkovitost. Isto tako, čovjek koji stiže do stepena spoznaje Boga bivajući uvjeren u Onaj svijet, potvrđuje Božiju vjeru. Međutim, ako uprkos tim uvjerenjima ne postupa u skladu sa Božijim zadovoljstvom i ne gradi za sebe Budući svijet, odstupit će od Božije vjere. Ovakva osoba, također, s vremenom postaje nemarna prema temeljnim životnim stvarima, prema sjećanju na Boga, prema radu u Njegovo ime, te prema uređenju Onoga svijeta, tako da sve njegove perceptivne moći postaju usredsrijeđene na Ovaj svijet.

Časni Kur’an je više puta ukazao na činjenicu kako nemar slabi perceptivne sposobnosti, i na kraju, kako utječe na poremećaj čovjekovog intelekta: Mi smo za Džehennem mnoge džinne i ljude stvorili; oni pameti imaju – a njima ne shvaćaju, oni oči imaju – a njima ne vide, oni uši imaju – a njima ne čuju; oni su kao stoka, čak i gori – oni su zaista nemarni.

Prije ovoga, Kur’an govori o čovjeku kojem su dati znaci Božijih zbilja. Taj čovjek okrenuo je leđa Božijim znakovima, iako su ga oni mogli uzdignuti, odvesti do znanja, spoznaje i vjerovanja u Boga. Kako se on opredijelio za Ovaj svijet i slijeđenje strasti, postao je jedan od zalutalih, te porekao Božije znakove. Ovakva osoba je zbog usredsrijeđenosti na Ovaj svijet koji je prolazan i nije primaran postala nemarna prema Božijim znakovima, vjerovanju i suprotstavljanju strastima duše – koji su primarni, tako da su njegove perceptivne sposobnosti izgubile svoju učinkovitost. Nema sumnje da se pod očima koje ne vide i ušima koje ne čuju, ne misli na oči koje su slijepe i uši koje su gluhe. U navedenom ajetu spomenute životinje, sa kojima se upoređuje, imaju zdrave organe za sluh i vid, s tom razlikom što životinje ove organe percepcije koriste kako bi opažale stvari koje su u skladu sa njihovim stepenom egzistencije. Međutim, ljudi koji su nemarni ove organe i sposobnost razmišljanja i razumijevanje koriste za percipiranje stvari koje su na nižem egzistencijalnom nivou od njihovog. Čovjek nije stvoren da bi to radio, pa su stoga nemarni niži i gori od životinja.

Ljudima se bliži čas polaganja računa njihova, a oni, bezbrižni, ne mare za to. I ne dođe im nijedna nova opomena od Gospodara njihova kojoj se, slušajući je, ne podsmjehuju, srca posvećenih (drugim stvarima).

U ovim ajetima se kaže da nemarni ljudi slušaju opomenu Božiju (riječ istima’ označava slušanje), oni samo čuju te opomene, jer su im srca obuzeta drugim stvarima. Posvećenost drugim stvarima ne dešava se zbog slabosti perceptivnih sposobnosti, već je njihova slabost proizvod posvećenosti srca beznačajnim stvarima. Ta posvećenost unosi toliku pometnju i poremećaj u poimanju zbilje, da čak i slušanjem Božije opomene ne može biti ostvareno ispravno poimanje.

Nemar prema zbilji stvorenog svijeta i prema stvarnom životnom smjeru, može da se dogodi u svim uvjetima, individualnim i društvenim. Na isti način i svijest o zbilji stvorenog, Pravom putu i Budućem svijetu, može biti ostvarena u svim uvjetima. Jasne primjere za ove dvije tvrdnje možemo naći u biografiji našeg časnog Poslanika, s.a.v.a. On je prije poslanstva živio u društvu ispunjenom mnogoboštvom i zalutalošću. U stanju kada je nemar obuhvatio svaki pedalj prostora, njegovo budno srce prihvatilo je Božiju objavu. Nakon poslanstva, u vrijeme vrhunca islamske moći, časni Poslanik budio je srca, ali je i tada bilo onih usnulih srca koja se nikada nisu probudila i do svoje smrti nisu pocijepala zastore nemara.

Izvor: Mohammad Fathali Hani, Temelji islamske etike 2