Nematerijalnosti duše
Nijedno tijelo ne može prihvatiti neku formu dok ne izgubi formu koju je već imalo. Naprimjer, tijelo koje ima trougaoni oblik ne može primiti četverougaoni oblik dok ne izgubi prvi oblik; ili komad voska, koji dobije oblik nekog pečata, dok ne izgubi taj oblik, u njemu se ne može oslikati neki drugi pečat. Ako od prvog oblika ostane nešto, doći će do miješanja oblika i nijedan od njih neće u potpunosti formirati svoj oblik na komadu voska. Ovo pravilo je opće i važi za sva tijela. Međutim, stanje duše je upravo suprotno tome. Iako je velik broj inteligibilnih i osjetilnih slika koje se formiraju u duši, ona ih prihvata sve jednu iza druge a da pritom ne zahtijeva nestajanje prethodnih slika. Sve forme se u njoj u potpunosti i u svojoj savršenosti odslikavaju i nikad ne dolazi do toga da duša zbog mnoštva formi koja su u njoj nastale postane nemoćna u pogledu primanja novih formi, nego joj mnoštvo formi unutar nje pomaže da primi druge forme. Zbog toga, što više znanja i edeba ljudi usvajaju, kod njih razumijevanje i inteligencija postaju veći, a pripravnost za savladavanje novih znanja jača. Ova odlika je suprotna osobinama tijela. Prema tome, duša nije tijelo.
Sljedeći dokaz: nemoguće je da tijelo u jednom stanju prihvati dvije suprotnosti, jer jedna te ista stvar ne može biti i crna i bijela. Prema pojavljivanju svakog kvaliteta koji tijelo stekne, ono dobija i pripadajući atribut. Naprimjer, od toplote postaje toplo, od crne boje crno. Stanje duše je suprotno tome, jer se u njoj u isto vrijeme okupljaju forme suprotnosti, tako da u isto vrijeme zamišlja i crno i bijelo, a zbog zamišljanja kvaliteta i akcidenata ne zadobija zamišljene kvalitete i akcidente. Naprimjer, ako mnogo zamišlja toplotu, ne postaje topla. Bez obzira na to koliko zamišlja dužinu i širinu, ne postaje duža i šira i tome slično. Prema tome, duša nije tijelo.
Sljedeći dokaz: tjelesne moći teže tjelesnim percepcijama i pomiješane su s tjelesnim užicima. Naprimjer, čulo vida teži percepciji lijepih slika, a čulo sluha slušanju ugodnih zvukova. Također, moć strasti teži ka stjecanju užitaka vezanih za strasti, a moć srdžbe teži postizanju dominacije (u njezinoj) potpunosti. Ove moći percipiranjem svojih željenih stvari dobijaju pomoć i na taj način se upotpunjuju. Duša zbog dominacije ovih i sličnih moći i postizanja tjelesnih percepcija postaje slabija i krnjavija, pa što je dalje od prakticiranja užitaka i preokupiranosti strastima, kod nje se pojavljuju ispravnija mišljenja i jasnije inteligiblije te se povećava njezina pohlepa i žudnja za spoznavanjem božanskih istina i njezina sklonost i motivacija traganja za časnim i trajnim stvarima, koje su uzvišenije od tjelesnih stvari. To je jasan dokaz da duša nije tijelo niti je tjelesna, jer svaka stvar dobija snagu i moć od svoje vrste, a od suprotne postaje slabija. Duša postaje slabija kad prevladaju tjelesnosti, a udaljavanjem od njih ona postaje jača.
Sljedeći dokaz: svako čulo može percipirati samo stvari koje su svojstvene njegovom opažanju. Naprimjer, čulo vida percipira samo vizuelne percepcije, a čulo sluha ne opaža ništa izuzev zvuka, i tako dalje. Nijedno čulo ne može opažati svoje opažanje niti organ ili sredstvo opažanja. Čulo vida ne može opažati vid niti oko. Nijedno čulo nije svjesno svoje pogreške, kao što oko Sunce, koje je sto šezdeset i nekoliko puta veće od Zemlje, vidi u veličini jednog pedlja i nije svjesno ove ogromne pogreške. Vidi stabla pored obale naglavačke okrenuta, ali nikad čulom vida ne može vidjeti razlog zbog kojeg ih takvim vidi. Isti je slučaj i s njegovim drugim pogreškama i s drugim čulima. A duša odjedanput opaža percepcije svih čula i presuđuje koji glas dolazi od koje stvari koja je viđena i koji glas ne pripada onome što je viđeno. Također, percipira koja sposobnost i moć pripada kojem čulu i koja percepcija pripada kojem čulu, zatim određuje i ustanovljava uzroke pogreški čula te pravi razliku između istine i neistine u njihovim sudovima tako da neke potvrđuje, a neke poriče. Jasno je da ovo njezino znanje nije stečeno pomoću čula, jer ono što čulo samo ne posjeduje to ne može dati ni drugome (duši, dakle). Kad (duša) presuđuje da je čulo pogriješilo, nemoguće je da je tu presudu uzela od čula. Prema tome, jasno je da ljudska duša nije isto što i tjelesna čula, nego je uzvišenija od njih i savršenija u percipiranju.
A glede toga da duša percipira po sebi i da raspolaže posredstvom organa jeste stoga što je sebe svjesna i zna da je sebe svjesna. Nije moguće da se njezino znanje o sebi ostvaruje pomoću nekog organa koji bi bio posrednik između duše i njezinog bitka i to je razlog zbog kojeg onaj ko percipira posredstvom organa ne može percipirati sebe i svoje organe; kako smo kazali, nikakav organ ne može posredovati između duše i njezinog bitka niti između duše i svoga bitka. To je razlog zbog kojeg su filozofi govorili da su posjednik intelekta (akil), inteligibilija (ma‘kul) i intelekt (akl) jedno te isto. Raspolaganje duše koje se ostvaruje posredstvom organa vidljivo je jer se osjeća putem čula i pokreće se putem mišića i nerava. Podrobno pojašnjenje toga posao je prirodnih znanosti.
Nasirova etika
