Dozvola za činjenje ibadeta i ispoljavanje robovanja u formi riječi i pokreta koje je Allah propisao za čovjeka predstavljaju čast koju je Allah ukazao čovjeku. Te riječi i pokreti imaju svoju formu i suštinu. Samo oni koji posvete pažnju i formi i suštini ibadeta mogu stići do blagoslovljenih učinaka ibadeta. To su oni koji, pored obavljanja formalne strane ibadeta, obraćaju pažnju na značenja onog što se izgovara, kao i na pokrete koje čine. To su oni koji su svjesni činjenice da razgovaraju sa Bogom Uzvišenim. Srce je prisutno u namazu kod onoga ko u ibadetu bude svjestan Božije veličine i bude znao značenje onoga što izgovara, kod onoga, dakle, koji isprazni svoje srce od mašte i misli mimo ibadeta i ne bude mislio ni o čemu drugom osim o Bogu, a ibadet bude obavljao na način kako to i dolikuje Uzvišenom Bogu. Prisustvo srca u toku ibadeta ima svoje razine. Prelazak i uspinjanje ovim razinama težak je zadatak i iziskuje nadzor nad svojim nefsom i borbu protiv njega. I sam govor o ovim razinama obuhvata teške polemike. Prisustvo srca u ibadetu toliko je važna da prihvatanje ibadeta zavisi od toga.

Časni Poslanik, s.a.v.a., rekao je: “Robuj Allahu kao da Ga vidiš, a ako ti Njega ne vidiš, pa zaista On tebe vidi.” Zaista, ako čovjek koji obavlja ibadet sebe stvarno vidi pred Bogom, neće moći razmišljati ni o čemu drugom osim o Njemu, niti će u srcu dati mjesta bilo čemu osim Njemu. Kada se nađemo u prisustvu velikog ili moćnog čovjeka, trudimo se ponašati u skladu sa njegovim položajem. Sva svoja čula upregnemo prema njemu te iz uma i srca izbacimo svaku misao i maštu.

Razlog ove pažnje i usmjeravanja čula jeste shvatanje veličine položaja te osobe. Upravo zato što smo svjesni toga, svoj um, jezik i ponašanje posvećujemo njemu. Dakle, budemo li stvarno vjerovali da se nalazimo pred Svemoćnim i Sveznajućim Bogom, Bogom Koji zna sve naše misli i moćan je kazniti nas ili nagraditi za naša djela, bez ikakve sumnje, sve drugo mimo svijesti o Njemu izaći će iz našeg srca. Znači, ako nam čula nisu usredsređena i do našeg srca dopiru druge misli, to je zbog nemara prema veličini Gospodara pred Kojim se nalazimo.

Način postizanja prisustva srca

Kao što smo rekli, uzrok zaborava na Boga i neusredsređenosti misli prilikom ibadeta jeste zanemarivanje veličine Boga pred Kojim obavljamo svoj ibadet. Prema tome, za postizanje prisustva srca najvažnije je da se shvati pred Kim se nalazimo i Kome se obraćamo u ibadetu. Uvijek je, prije početka ibadeta, potrebno da se sjetimo da idemo pred Stvoritelja, Moćnog i Sveznajućeg, i da smo dobili dozvolu za razgovor s Njim. Nakon toga potrebno je da otklonimo činioce nemara i činioce koji ometaju usredsređenost čula. Činioci nemara su dvojaki: vanjski i unutrašnji. Kako bi se uklonili vanjski činioci, potrebno je vrijeme i mjesto ibadeta odrediti na način da ne postoje činioci koji remete pažnju. Naprimjer, vrijeme obavljanja ibadeta mora biti sačuvano samo za ibadet, a ne da bude isprepleteno s dnevnim obavezama. Čovjek koji svoj namaz obavlja usred dnevnih poslova i zabrinut je za profesionalne obaveze i dužnosti ne može imati prisustvo srca u ibadetu. Potrebno je dovoljno vremena te odgovarajući dio dana ostaviti samo za ibadet. U tom vremenu uopće se ne treba baviti nečim drugim. Isto važi i za mjesto ibadeta. Za namaz i dovu potrebno je odabrati mjesto koje nije neki prolaz i na kojem nema buke. U vidokrugu čovjeka koji obavlja ibadet ne treba biti nešto što bi mu odvlačilo pažnju od Boga niti pred njim smiju biti – ne dao Bog – prizori grijeha i nemara.

Unutrašnji činioci remećenja pažnje i nemara jesu naše srčane vezanosti. Ono što je mimo Boga, to je pokuđeni Ovaj svijet. Ako je srce usredsređeno na ovosvjetske pojave, te želje i zanimanja prepreke su usmjeravanju pažnje na Boga. Čovjek čija je težnja da postigne bogatstvo, položaj i ovosvjetsku moć i koji iznad postizanja Ovog svijeta ne vidi ništa više, on je sve vrijeme usredsređen na Ovaj svijet i na svoje lažno božanstvo, a nije svjestan istinskog Boga i stvarne kible srca. On nije svjestan da je razlog zbog kojeg teži postizanju bogatstva, moći i položaja upravo to što on po svojoj prirodi teži apsolutnom savršenstvu. Iz tog razloga najbolje je da okrene leđa tim prolaznim božanstvima i da se usmjeri ka apsolutnom savršenstvu kao jedinoj neprolaznoj zbilji. Da bi se ostvarilo prisustvo srca, potrebno je shvatiti nepostojanost i bezvrijednost Ovog svijeta i materijalnih dobara te uvijek govoriti svome srcu da je cjelokupno postojanje podređeno Božijoj volji, kao i da stizanje do Ovog svijeta nije moguće bez volje i zadovoljstva Božijeg. Ovaj svijet je prolazan, a naša djela i namjere opstaju. Bit ćemo proživljeni sa svojim djelima, a djela koja su činjena sa uzvišenim namjerama povod su sreće na Budućem svijetu, za razliku od djela koja su činjena sa ovosvjetskim namjerama. Nakon oslobađanja okruženja i srca od vanjskih i unutrašnjih činilaca koji ometaju usredsređenost srca, potrebno je da u srcu razumijemo značenje onoga što izgovaramo jezikom i činimo tijelom.

U namazu trebamo biti svjesni značenja riječi koje izgovaramo i trebamo znati svrhu pokreta koje obavljamo. Opće značenje svih riječi i pokreta koje obavljamo tokom ibadeta jeste slavljenje Gospodara. U svakom trenutku ibadeta mi se bavimo slavljenjem Uzvišenog i Moćnog Allaha. Nikada se ne može slaviti neko koga nismo svjesni. Čak i ako ne budemo znali tačno značenje riječi koje izgovaramo u ibadetu, ako budemo svjesni činjenice da su u svakom slučaju te riječi slavljenje Gospodara, naše će se srce usmjeriti prema našem Hvaljenom, Milostivom i Jedinom Bogu, a kada već s Njim razgovaramo i slavimo Ga, zaboravit ćemo na sve ostalo i stići ćemo do određene razine prisustva srca. Teško je zadržati prisustvo srca kada nemamo podrobno znanje o značenju riječi i djela. Zarad očuvanja prisustva srca moramo naučiti značenje sastavnih dijelova ibadeta. Trebamo održavati pažnju u trenutku kada slavimo Gospodara. Što svijest i znanje o značenjima činilaca ibadeta budu veći i dublji, to će i razina prisustva srca biti bolja i plodonosnija.

Razine prisustva srca

Razine prisustva srca usklađene su sa razinom spoznaje koju ima čovjek koji čini ibadet. Što je njegova srčana spoznaja veća, to će i prisustvo srca biti bolje. Rasprava o razinama prisustva srca zahtijeva upoznavanje sa nekim uvodnim pitanjima, koja sada nije moguće navoditi. Međutim, općenito, razine prisustva srca su:

Prva razina je usredsređenost na to da je ibadet hvaljenje i slavljenje Gospodara, pri čemu čovjek koji obavlja ibadet podrobno ne poznaje riječi i djela kojima čini ibadet. Čovjek koji obavlja taj ibadet ipak je svjestan da je to najbolji oblik i metoda slavljenja Boga, jer je upravo Bog odredio izgovaranje tih riječi i činjenje tih djela.

Druga razina je usredsređenost na značenje riječi koje izgovaramo. Imam Sadik, a.s., rekao je: “Ko obavi dva rekata namaza, znajući šta na njima izgovara, završit će namaz u stanju da između njega i Boga neće biti nijednog grijeha, a da mu nije oprošten.”

Treća razina prisustva srca je spoznaja i usredsređenost na tajne ibadeta i značenja svakog pojedinačnog postupka, poput rukua, sedžde itd. A četvrta razina je znanje i usredsređenost na to da je sve što postoji stvoreno od Boga, pred Kojim se nalazi, kao što se i svi naši ibadeti i djela nalaze pred Njim. Postoje i bolje i veće razine, koje su duhovni učenjaci, koristeći se poukama časnog Poslanika i njegovog Ehli-bejta, predstavili, ali je njihovo poimanje veoma teško i vjerovatno je moguće samo onima koji su stigli do njih.

Izvor: Temelji islamske etike, sv.1