Časni Poslanik, hazreti Muhammed, sin Abdullaha, s.a.v.a., kojim je okončano Poslanstvo, rođen je 570. godine po rođenju Isaa. U četrdesetoj godini je postao poslanik. Trinaest godina je u Mekki pozivao ljude u islam i podnosio brojne teškoće i nevolje. U tom razdoblju odgojio je skupinu odabranih ljudi i nakon toga iselio se u Medinu i pretvorio je u središte poziva u vjeru. Deset godina je u Medini slobodno pozivao u vjeru, ratovao sa arapskim buntovnicima i sve ih savladao. Poslije deset godina, svi stanovnici Arapskog poluotoka su postali muslimani. Ajeti časnog Kur’ana su postepeno, tokom dvadeset i tri godine, spuštani Poslaniku.

Muslimani su pokazivali neobičnu privrženost Kur’anu, kao i Časnom Poslaniku. Časni Poslanik je preselio na Ahiret u jedanaestoj godini po iseljenju iz Mekke, kada je imao šezdeset i tri godine. Iza sebe je ostavio tek utemeljeno društvo, društvo puno vedrog duha i sa vjerom u graditeljsku ideologiju koja je imala osjećaj odgovornosti prema cijelom svijetu.

Ono što je ovom, tek nastalom društvu dalo duh i jedinstvo bile su dvije stvari: prva je Časni Kuran koji se stalno učio i donosio nadahnuće ljudima, a druga je velika i uticajna ličnost Časnog Poslanika, koji je srca vjernika čuvao zaokupljenim i zanesenim. U nastavku ćemo ukazati na neke odlike Poslanikove ličnosti.

Razdoblje djetinjstva

Bio je još u utrobi majke kada mu je otac preselio na Ahiret u Medini, na trgovačkom putu za Siriju. Njegov djed Abdul-Muttalib preuzeo je brigu o njemu. Još od djetinjstva tragovi veličine i izvanrednosti bili su vidljivi na njegovom licu, u njegovom ponašanju i govoru. Abdul-Muttalib je svojom oštroumnošću shvatio da njegov unuk ima svijetlu budućnost.

Bilo mu je osam godina kada mu je umro djed, po čijoj oporuci Ebu Talib, Poslanikov cijenjeni amidža, preuzima starateljstvo nad njim. I Ebu Talib je ostajao zapanjen neobičnim ponašanjem ovoga djeteta koje nije bilo slično onom kod ostale djece.

Nije zabilježeno da je ikada, kao njegovi vršnjaci, pokazivao ljubav prema hrani ili proždrljivost. Zadovoljavao bi se malom količinom hrane i ustezao se od pretjerivanja.  Za razliku od svojih vršnjaka i za razliku od običaja i odgoja tog vremena, svoju kosu je držao urednom, a lice čistim.

Jednog dana, Ebu Talib je zatražio od njega da u njegovom prisustvu skine odjeću i da ode u postelju. Ova naredba je Poslaniku bila odbojna, a pošto nije htio da se protivi naredbi svoga amidže, rekao mu je: “Okreni lice kako bih mogao skinuti odjeću.”

Ebu Talib je ostao zapanjen ovim mladićevim riječima, jer među Arapima tog vremena čak ni odrasli nisu imali nelagodu prema obnaženosti svih dijelova tijela. Ebu Talib kaže: “Ja nikada nisam čuo od njega laž. Nisam vidio nedolične radnje i neumjestan smijeh. Nije hrlio dječjim igrama. Volio je samoću i osamljenost i uvijek je bio skroman.”

Čistoća i ugodni mirisi

Poslanik je veoma volio čistoću i ugodan miris. I sam je to u životu provodio, a i drugima je preporučivao isto. Svojim prijateljima i sljedbenicima je naglašavao da svoje tijelo i kuću drže čistim. Naročito ih je petkom poticao da uzimaju gusul i da se namirišu kako se ne bi osjetio njihov neugodan miris, a potom da dođu na džumu-namaz.

Ophođenje i saobraćanje

U obraćanju ljudima bio je ljubazan i vedrog lica. Svima je prvi nazivao selam, čak i djeci i robovima. Ni pred kim nije pružao noge i nije se naslanjao ni u čijem prisustvu. Obično je sjedio na koljenima. Na skupovima je običavao sjediti u krugu kako skup ne bi imao gornji ili donji dio i kako bi svi imali jednak položaj.

Raspitivao se o ashabima. Ukoliko u tri dana ne bi vidio nekog ashaba, raspitivao bi se o njemu. Ako bi ashab bio bolestan, posjetio bi ga, a ako je bio u nevolji, pomagao bi mu. Na skupovima nije gledao i nije oslovljavao samo jednu osobu, već je svoj pogled usmjeravao na skup. Bilo mu je odvratno da on sjedi, a drugi služe. Ustajao bi i sudjelovao u poslovima. Govorio je: “Bogu nije drago da vidi roba koji vjeruje kako ima neku prednost nad drugima.”

Zuhd i jednostavan način života

Zuhd (uzdržanost od Ovoga svijeta) i jednostavan način života bili su dio načela Poslanikovog života. Hranu je jeo na jednostavan način. Odjeću je oblačio na jednostavan način i jednostavno se kretao. Prostirka mu je bila pretežno hasura. Sjedio je na zemlji. Svojim rukama je muzao kozu, jahao je jahalicu bez sedla i samara i strogo je branio da neko hoda u njegovoj pratnji.

Jelo mu je uglavnom bilo ječmeni hljeb i hurma. Obuću i odjeću je krpio svojim rukama. Iako je primjenjivao jednostavnost, nije bio zagovornik siromašnog načina življenja. Smatrao je da su imetak i bogatstvo potrebni i da trebaju biti stavljeni u korist društva i iskorišteni u zakonom odobrene svrhe. Govorio je: “Kako je dobar čist imetak za dobrog čovjeka!”

Što bi značilo “Kako li je lijepo bogatstvo koje se stekne na zakonit način za čovjeka koji je dostojan da ga posjeduje i zna kako ga koristiti.”

Također je govorio: “Kako je bogatstvo lijep pomagač bogobojaznosti!”

Podsticanje na znanje

Poslanik je podsticao na znanje i pismenost. Djecu svojih ashaba je podsticao da nauče slova i da budu pismeni. Nekim prijateljima je naredio da nauče sirijski jezik. Govorio je: “Traženje znanja je stroga obaveza svakog muslimana i muslimanke.”

Također je govorio: Uzimajte znanje gdje god i kod koga god da ga nađete, pa čak i od mnogobožaca i licemjera.

Također je rekao: “Tražite znanje, pa čak i u Kini.”

Ovo naglašavanje i podsticanje na traganje za znanjem omogućilo je da muslimani jedinstvenom željom i brzinom krenu u potragu za znanjem po cijelome svijetu.

Gdje god da su našli naučna djela, sakupljali su ih i prevodili, sami su proučavali knjige i tako, pored toga što su postali spona između stare grčke, rimske, perzijske, egipatske, indijske kulture sa novom evropskom, sami su stvorili jednu od najveličanstvenijih civilizacija i kultura u historiji čovječanstva, koja je prepoznatljiva po nazivu islamska civilizacija i kultura.

Poslanikova narav je bila, kao i njegov govor i vjera, sveobuhvatna i svestrana. Historija ne pamti tako veliku ličnost, koja je kao on u svim ljudskim aspektima bila na razini savršenosti i potpunosti. On je uistinu bio savršen čovjek.

Izvor: Murteza Mutahari, Uvod u islamski svjetonazor – Objava i Vjerovjesništvo,