Čovjek koji je bježao od Azraila
Kažu da je Božiji poslanik Sulejman, a.s., jednog jutra sjedio u svome dvoru, kad na vrata uđe neki čovjek. Vidjelo se da je zbog nečega veoma uplašen. Čovjek nazva selam, pa kleknu pred hazreti Sulejmana, uhvati se za njegove skute i zavapi: “O Sulejmane, poslaniče Božiji, pomozi mi u mojoj nevolji!” Hazreti Sulejmana, a. s., to iznenadi i začudi. Pomisli: “Ovog čovjeka goni neka ružna nevolja, čim je ovako rano došao k meni! Sigurno ga neko tlači i nanosi mu neku golemu nepravdu! Možda se jadnik nije imao kome obratiti i potražiti pomoć!” Čovjek se tresao od straha, bio je blijedog lica i sav izbezu mljen. Hazreti Sulejman, a.s., upita ga: “Ko si ti i šta želiš od mene? Zašto si tako uplašen i šta te muči?” Ovaj reče: “Pomozi mi, Sulejmane, tako ti Boga, jer život mi je u opasnosti! Umirem od straha i ne znam šta da radim!” Hazreti Sulejman, a.s., pažljivo osmotri ovog čovjeka. Opazi da mu se od straha već tresu i usne. Činilo se da će umrijeti od straha. Hazreti Sulejman, a.s., upita: “Kakva te je nevolja snašla pa si tako uplašen? Kazuj šta ti je!” Čovjek kroz plač odgovori: “Maločas sam u prolazu sreo meleka smrti Azraila i on me pogledao veoma mrko i zlurado!
Njegov pogled me toliko prestrašio da ne znam ni kako se zovem!” Azrail me u prolazu pogledao kivno, u mene je upro pogled strogo i ozbiljno! Sulejman, a.s., začuđeno upita: “Dobro, sad mi ispričaj kako si sreo Azraila i da li ti je on nešto rekao?” Ovaj odgovori: “Ne, nismo ništa razgovarali; prolazio sam ulicom i odjednom ugledao Azraila. Bio je ljutit i namrgođen. Pogledao me tako da sam premro od straha. Odlučio sam da odmah dođem ovamo i potražim utočište kod Božijeg poslanika.” “A šta želiš od mene?”, upita hazreti Sulejman, “kaži kako ti ja mogu pomoći!” Čovjek reče: “Znam da je vjetar u tvojoj vlasti. Zato te molim da narediš vjetru da me smjesta odnese u Indiju. Želim se tamo sakriti od Azraila.” Hazreti Sulejman, a.s., malo razmisli, a onda reče onom čovjeku: “Uredu, neka bude kako hoćeš! Pomoći ću ti i naredit ću vjetru da te odmah nosi u Indiju.” Sutradan Sulejman srete Azraila i upita ga: “O Azraile, zašto onako postupaš sa robovima Božijim?! Zašto si onog čovjeka pogledao srdito i mrko?” Azrail se začudi: “Zar ja da činim nešto tako ružno?! A koga sam to pogledao srdito i mrko, o Božiji poslaniče?” Hazreti Sulejman ga podsjeti: “Jučer si na ulici sreo jednog čovjeka i pogledao si ga tako da se ovaj jako uplašio. Došao je k meni tresući se od straha. Požalio se da ga je preplašio tvoj pogled.” Azrail malo razmisli, pa klimnu glavom i reče: “Aha, sad znam na koga misliš! Istina je da sam jučer sreo tog čovjeka. Ali nisam ga uopće pogledao srdito. Samo sam se začudio što ga vidim.” Uopće ga nisam pogledao kivno, nego što ga sretoh tamo čudno mi je bilo “A šta je čudno u tome što si sreo čovjeka na ulici?”, upita hazreti Sulejman. Azrail odgovori: “Znaš, Bog mi je naredio da sinoć tom čovjeku uzmem dušu u Indiji. Začudio sam se kad sam ga sreo ovdje, jer nije mi bilo jasno kako bih mu samo nekoliko sati kasnije mogao u Indiji uzeti dušu?! Ta čovjek ne može tako brzo preći put odavde do Indije!” Hazreti Sulejman, a.s., tad sve shvati, pa reče Azrailu: “Sad shvatam šta te toliko začudilo. Taj čovjek je došao k meni i molio me da naredim vjetru da ga nosi u Indiju. Poslušao sam ga, i eto… ti si mu ipak u Indiji uzeo dušu, upravo onako kako je Bog odredio. Uvijek je ovako u životu ljudi, pa otvori dobro oči i ispravno sudi. Bježati se ne može iz vlastite kože, a od Tebe kriti se – sačuvaj nas Bože! I tako, ono što dragi Bog odredi mora se desiti, bilo to ljudima drago ili ne. Na nama je da se držimo Božijih propisa i trudimo se da budemo što bolji i čestitiji ljudi. A onda će, u to nema sumnje, Bog nas nagraditi Svojim blagodatima i učinit će da i ona Njegova odredba koju ponekad i ne razumijemo naposljetku bude dobra po nas.
Kazivanja iz mesnevije
