Iskreno pokajanje

Fuzejl Ajjaz je bio opasni drumski razbojnik kojeg su se svi plašili.
Jednom prilikom prolazeći kroz naselje ugledao je jednu lijepu djevojku i zaljubio se u nju. Silna ljubav ga je natjerala da noću kradom preko zida uđe u njenu kuću. Dok se peo iz susjedne kuće je čuo kako neko uči ajet:
Zar nije vrijeme da se vjernicima srca smekšaju zbog spominjanja Boga…
(Hadid, 16)
Ajet je Fuzejla poput strijele pogodio u srce. Osjetio je čudnu bol i žaljenje. Malo je razmislio i zapitao se:
Ko se ovo meni obraća? Ko mi šalje ovu poruku i kaže mi:
O Fuzejle, zar nije došlo vrijeme da se probudiš, da se vratiš sa pogrešnog puta, da se opereš od tih prljavština, da se pokaješ?!
Odjednom je glasno uzviknuo: 
Jest, tako mi Allaha, došlo je to vrijeme.
Sišao je sa zida i ugledao grupu ljudi koji su išli u karavani u nekoj napuštenoj kući. Prišao im je i čuo kako razgovaraju kako će nastaviti put. Jedan od njih je rekao:

Fuzejl i njegovi ljudi su tu na putu. Ako krenemo zatvorit će nam put i oteti sve što imamo.
Fuzejl je počeo da kori sebe i govori:
Kako sam ja loš čovjek! Kakva je to nesreća da usred noći izađem iz kuće s namjerom da počinim grijeh i da se muslimani iz straha od mene sklanjaju u ovu ruševinu!
Tu se iskreno pokajao.