Časni Kur’an
Kur’an je naša nebeska Knjiga i vječna mudžiza našeg Poslanika. Ova Knjiga je tokom dvadeset i tri godine postepeno spuštana Poslaniku. Časni Kur’an, koji je i Knjiga plemenitog Poslanika i očitovanje njegove mudžize, imao je stotinu puta veću ulogu od uloge Musaovog štapa i Isaovog daha.
Poslanik slama je ljudima učio kur’anske ajete, a privlačnost ovih ajeta ih je vukla ka islamu. Hronike o ovoj temi u historiji islama ne mogu se prebrojati. Kur’an je zbirka od 114 sura i skup ovih sura sadrži oko 6.205 ajeta. Svi ovi ajeti zajedno daju oko 78.000 riječi. Muslimani su, od početka islama do sada, pokazali revnost bez premca kada je u pitanju Kur’an, koji je pokazatelj njihove privrženosti vjeri. Kur’an se u vrijeme plemenitog Poslanika bilježio posredstvom skupine koju je on sam odredio, a čiji su članovi bili poznati pod imenom pisari Objave. Pored toga, većina muslimana, i muškarci i žene, i veliki i mali, razvili su neobičnu ljubav prema pamćenju svih ili većeg dijela kur’anskih ajeta. Kur’an su učili na namazu, a mimo namaza njegovo učenje su smatrali dobrim djelom. Pored toga, uživali su u njemu i to je smirivalo njihove duše.
Nadnaravnost Kur’ana
Kur’an je vječna mudžiza posljednjeg Božijeg poslanika. Od početka spuštanja Kur’ana u Mekki, koje je počelo malim surama, Časni Poslanik ga je zvanično proglasio svojim dokazom Poslanstva, odnosno tvrdio je: “Kur’an nije moje djelo, već Božije. Ni u mojoj, ni u bilo čijoj moći nije da donese nešto slično njemu, a ako ne vjerujete, provjerite i pomozite se kime god želite, ali znajte da ako bi ljudi i džini pomagali jedni druge da donesu nešto slično Kur’anu, ne bi to mogli učiniti.”
Protivnici Božijeg poslanika nisu u ono vrijeme, a ni u narednim vremenima – sada je četrnaesto stoljeće od tada – mogli pozitivno odgovoriti na ovaj izazov na borbu. Posljednje što su tadašnji protivnici rekli jeste da se radi o čaroliji.
Sama ova optužba je prešutno priznavanje nadnaravnosti Kur’ana i jedna vrsta izražavanja nemoći pred Kur’anom.
Poslanikovi tvrdi protivnici nisu se ustezali od upotrebe raznih načina protivljenja Poslaniku, kako bi ga oslabili i savladali, a jedino za čim nisu posegnuli – jer u to nisu imali nimalo nade – jeste ono što je Poslanik više puta predlagao, a i sam Kur’an izričito rekao, a to je donošenje makar jedne sure (čak i sure od jednog reda kao što su sura Ihlas i sura Kevser) slične onima u Kur’anu.
Izvor: Murteza Mutahari, Uvod u islamski svjetonazor 2 – Objava i poslanstvo,
