Gdje je istina?

Na početku iznosim mišljenja nekoliko svjetski poznatih lič­nosti. Nakon toga analizirat ćemo islamske zakone u po­re­đenju sa potrebama koje nalaže vrijeme.

George Bernard Shaw (1856-1950) spada u red poznatih, slo­bodoumnih britanskih spisatelja, a u vezi sa islamom pri­mje­ćuje: “Uvijek imam veliku dozu poštovanja prema Mu­ha­medovoj vjeri, zahvaljujući njenoj posebnoj odlici umije­ća bivanja živom. Po mom mišljenju, islam je jedina religija ko­ja kroz sva stoljeća ima sposobnost kompromisa i do­mi­na­cije nad raznim životnim stanjima i promjenljivim licem sva­kodnevnice. Predviđam, i već sada se mogu vidjeti na­zna­ke toga, da će jučerašnja vjera Muhamedova biti pri­hva­će­na u sutrašnjoj Evropi.

Srednjovjekovni klerici, primjereno njihovom neznanju i pri­stranosti, slikali su i predstavljali veoma otužnim lice Mu­hamedove vjere, prikazavši ga, iz svoje mržnje i neo­ba­vi­ještenosti, Isusovim protivnikom. Ja sam u vezi s tim ve­li­kim čovjekom istraživao i stigao sam do zaključka da on ne sa­mo da nije bio protiv Isusa, nego da ga je izvanredno uva­ža­vao. Tog čovjeka treba nazvati spasiteljem svijeta, kako u pro­šlosti i sadašnjosti, tako i u budućnosti. Po mome vje­ro­va­nju, ukoliko bi čovjek poput njega zagospodario novim svi­jetom, imao bi takav uspjeh u rješavanju svjetskih pitanja i poteškoća da bi mogao osigurati blagostanje koje je želja svih ljudi.”

Ali, na svu žalost…Kada čuje ovakvo priznanje od autoriteta koji se stoljećima na­kon dolaska islama upoznao sa Kur’anom koji je donio Mu­hammed, s.a.v.a., a sasvim je sigurno da nije dokučio ni hi­ljaditi dio uzvišene kur’anske poruke i Poslanikove lič­nos­ti, htio – ne htio čovjek se sjeti sljedećih ajeta:

وَقُرْآناً فَرَقْنَاهُ لِتَقْرَأَهُ عَلَى النَّاسِ عَلَى مُكْثٍ وَنَزَّلْنَاهُ تَنزِيلاً قُلْ آمِنُواْ بِهِ أَوْ لاَ تُؤْمِنُواْ إِنَّ الَّذِينَ أُوتُواْ الْعِلْمَ مِن قَبْلِهِ إِذَا يُتْلَى عَلَيْهِمْ يَخِرُّونَ لِلأَذْقَانِ سُجَّدًا وَيَقُولُونَ سُبْحَانَ رَبِّنَا إِن كَانَ وَعْدُ رَبِّنَا لَمَفْعُولاً

I kao Kur’an, sve dio po dio ga objavljujemo da bi ga ti lju­dima malo-pomalo kazivao, i spustili smo ga postepeno. Re­ci: Vjerovali u njega ili ne vjerovali, oni kojima je još pri­je objavljivanja njegova dato znanje padaju licem na tlo kad im se on čita, i govore: “Hvaljen neka je Gospodar naš, obe­­ćanje Gospodara našeg se ispunilo!” (El-Isra, 106-108)

Kada uporedimo ove ajete s gornjim priznanjima, vidimo da je Kur’an spojio i prošlost i budućnost, učinivši zdravu i oču­­vanu prirodu (fitret) domaćinom primanja svoje zbilje.

Jedna pojava na polju vjere za nas muslimane predstavlja raz­log radosti, ali i tuge. Riječ je o činjenici da kada po­gle­da­mo simpatizere islama kao vjere širom svijeta, to su ug­lav­­nom intelektualci. A neprijatelji islama većinom su ili ne­­zna­lice, ili pristrani fanatici. Ovo je povod za radost i po­nos, jer naša vjera ima veoma veliku naučnu i duhovnu moć dje­­lo­vanja. Upravo stoga danas, u svijetu nauke i naučnih do­­sti­g­nuća, možemo uspješno i s ponosom braniti vjerska na­­če­la i ideale. Međutim, sa drugog stanovišta posmatra­no, is­ti ovaj uzrok biva razlogom naše tuge i postiđenosti. Ka­da sa­­mo pomislimo šta smo uradili od tako svijetle i jas­ne vje­re, pa danas moramo tragati za razlozima propadanja musli­ma­na. U tom smislu znakovite su riječi onog filozofa koji je – pri­miv­ši islam i započinjući pisanje knjige pod na­­slo­vom Is­lam pod plaštom muslimana – izjavio: “Hvala Alla­hu, Koji me je prije upoznao sa islamom, nego s mu­sli­manima.”

Dr. Šibli Šumejl – kako smo rekli, pristalica ma­te­ri­ja­listi­čkog ideološkog pravca – prvi je na arapski preveo Dar­vi­nov Nastanak vrsta, uz komentar njemačkog učenjaka Lud­wi­ga Büchnera, kao mjeru usmjerenu protiv religijskih uvje­re­nja, ponudivši ga čitateljstvu arapskog jezičkog područja. Iako materijalista, ne ustručava se hvaliti i veličati islam i nje­govog donosioca. Islam dosljedno naziva “živućim fak­to­rom”, koji je uvijek ukorak s vremenom. U drugom sves­ku njegove knjige Felsefetun-nušûi vel-irtikâ’ nalazi se po­glav­lje pod naslovom El-Kur’an vel-‘umrân (Kur’an i napredak), u ko­jem daje odgovore nekim pojedincima sa Zapada, koji pu­tujući po muslimanskim zemljama napadaju islam kao kriv­­ca za propadanje i zaostalost muslimanskog stanovništva. Ši­bli se trudi dokazati da je razlog zaostalosti muslimana up­ravo odustajanje od slijeđenja islamskog društvenog nau­ka, a ne provođenje islamskih propisa. On za određeni broj Za­padnjaka kaže da ili uopće nisu razumjeli islam, misleći da je islam samo ono kako ga predstavljaju oni koji za sebe tvr­de da su muslimani, ili pak imaju lošu namjeru, kojom že­le kod Istočnjaka probuditi odbojnost prema zakonima ko­ji su izrasli iz njihove sredine i zatim im nametnuti okove za­padnjačkog robovlasništva. Zar ima većeg ponosa i časti, ali i veće sramote od toga da jedan materijalista, dakle čo­vj­ek koji ne prihvata vjeru, brani nebesku vjeru islam od nepri­ja­te­lja, i da ne smatra da je vjera razlog zaostalosti musli­ma­na, već da za to okrivljuje odstupanje muslimana od islamskog društvenog programa?

Sačuvana je narodna poslovica koja kaže: “Vrijednost je ono što priznaju neprijatelji.” Drugim riječima, vrijednost do­stiže svoj puni kapacitet tek kada je neprijatelj prizna i pri­hvati. Značenje ove izreke dobija na upečatljivosti kada se postavi naspram hadisa: “Ljubav prema nečemu oslijepi i uči­ni gluhim”, tj. ljubav je krivac što zaljubljeni niti hoće čuti nešto protiv ljubljene, niti u njoj vidi kakvog ne­do­sta­t­ka. Također, od hazreti Alije se prenosi da je rekao: “Kada ne­ko zavoli nešto, to mu onesposobi oko i srce mu učini bo­les­nim.” Štaviše, bude gore i od toga. Ne samo da u tom stanju oko ne vidi nedostatak, ono ga čak vidi kao nešto lijepo, svijeću vi­di Suncem, crno vidi bijelim.

Kada bi mi iz očne duplje vidjeti mogao,

kod Lejle, osim ljepote, ništa ne bi vidio.

Rekli su da je razlika između ljubavi i znanja u činjenici da se znanje povodi za shvaćenim, tako da u mjeri u kojoj je sh­vaćeno, znanje ga i pokazuje, poput ogledala koje se na­la­zi pr­ed licem. Ogledalo ne može pokazati drugačije od onoga što se nalazi pred njim. Ljubav, međutim, izvire iz unutraš­njih aspekata zaljubljenog. Mjera ljubavi ne vodi se za mje­rom ljepote vanjskog predmeta, već za mjerom unutrašnjih spo­sobnosti onoga koji voli. Ustvari, zaljubljeni u sebi ima oga­nj prekriven pepelom, koji se jednoga dana mora ugasiti. Kada zapiri vjetrić, pepeo bude raznesen i ukaže se žar, koji se rasplamsa, sagorijevajući sve oko sebe, a to sagorijevanje sebe znači u isti mah i sagorijevanje drugih. To je uzrok da se onome koji je zaljubljen, kada naiđe na nešto što je slično nje­govoj nutrini, žar rasplamsa. Međutim, šta znači ovo sla­ga­nje? Tajna mu još uvijek nije otkrivena. Zato kažu da je lju­bav bezrazložna.

Predavanja Mladim