“O Ebu Zerre, čuvaj se toga da zbog nadanja odgađaš dobra djela! Nalaziš se u ovom, a ne u sutrašnjem danu. Ako ti dođe sutra, i sutra budi kakav si bio danas, a ako ti sutra ne dođe, nećeš se kajati zbog onoga što si propustio danas. O Ebu Zerre, koliko je onih koji osvanu ne dočekavši noć i koliko je onih koji očekuju sutra, ali ga ne dočekaju! O Ebu Zerre, ako pogledaš smrt i uvidiš kako ti se brzo približava, zamrzit ćeš nadu i njene obmane. O Ebu Zerre, budi na Ovome svijetu kao da si stranac ili putnik i ubrajaj sebe među stanovnike kabura! O Ebu Zerre, kada osvaneš, ne govori sebi da ćeš dočekati noć, a kada zanoćiš, ne govori sebi da ćeš dočekati jutro. Koristi zdravlje prije bolesti i život svoj prije smrti, jer ti ne znaš šta će s tobom biti sutra!”

Pravovremeno korištenje prilika i odbacivanje dugoročnih želja

“O Ebu Ebu Zerre, čuvaj se toga da zbog nadanja odgađaš dobra djela!” Ove riječi dopunjavaju prethodne riječi Poslanika, s.a.v.a., i ujedno naglašavaju važnost korištenja prilika i netraćenja životnog vremena. Odgađanje (tesvif) jedna je od nedaća koja onemogućava izvršavanje dobrih djela. Zbog toga je ono u predajama predstavljeno kao pokuđeno svojstvo. Tesvif ima značenje odgađanja poslova s nadom u kasnije obavljanje. Ovakvo stanje može imati mnoštvo uzroka, ali opći i glavni uzrok toga jesu (u skladu sa onim što je ovdje navedeno) čovjekove želje. Naime, čovjek ne obavlja posao koji treba danas obaviti, s nadom da će i sutra biti živ i da će ga sutra obaviti. Kada stigne sutra, onda s nadom u neki drugi dan, a također i mjesec ili godinu i dalje odgađa obavljanje svojih poslova.

poručuje: Ako želiš da se ovo svojstvo i stanje otkloni iz tvoje nutrine, zamisli da imaš samo ovaj dan, ovaj čas i ovaj trenutak te da nakon ovoga nećeš imati priliku za život.

Pojam tesvif, kao i mnogi drugi etički pojmovi, bilo da se tiču moralnih vrlina ili pokuđenih svojstava, spada u pojmove koji su teškiki (stepenovani) i koji imaju više razina. Ovi stepenovani (teškiki) pojmovi su različiti u odnosu na različite pojedince, od vjernika pa do nevjernika, pa čak i u odnosu na razinu vjerovanja. Neke razine su obavezne (vadžib), neke su potvrđene obaveze, neke druge su pohvaljene (mustehab), a neke potvrđeno pohvaljene. Nekad su neke razine toliko precizne da njihovo predočavanje običnom svijetu nije ni moguće.

Razine lahkomislenosti odgađanja

Prva razina odgađanja (tesvif) je težnja opuštenosti te ispoljavanje lijenosti u pogledu obavljanja ovosvjetskih poslova, što biva uzrokom da čovjek odgađa svoje poslove. Ova loša navika nema veze sa pitanjem vjerovanja; onako kako vjernici bivaju njom pogođeni, moguće je da i nevjernici budu pogođeni, zato što su nekad i nevjernici u svojim ovosvjetskim poslovima lijeni i ravnodušni. Ova navika i narav, koja biva uzrok da čovjek odgađa svoje poslove, ubraja se u pokuđena svojstva i za vjernika, i za nevjernika, bez razlike. Svakako, ako čovjek-vjernik uobičaji ne izvršavati blagovremeno svoje obaveze, malo-pomalo ova navika će mu postati trajno svojstvo i uticat će na njega i u pitanjima vjere te će biti uzrok da on svoje vjerske obaveze ne izvršava na vrijeme. S ovog stanovišta ova navika je za vjernika pokuđenija i borba protiv nje preporučuje se upravo iz tog razloga. Bude li čovjek popustljiv i nemaran u pogledu svojih ovosvjetskih poslova, ova navika polahko postaje njegovo trajno svojstvo te se proteže na odgađanje i na popustljivost i u onosvjetskim poslovima.

Druga razina odgađanja jeste nemarnost u izvršavanju obaveza. Ovo odgađanje, s obzirom na vrste obaveza (vadžiba), dijeli se na sljedeće tri:

poručuje: Ako želiš da se ovo svojstvo i stanje otkloni iz tvoje nutrine, zamisli da imaš samo ovaj dan, ovaj čas i ovaj trenutak te da nakon ovoga nećeš imati priliku za život.

Pojam tesvif, kao i mnogi drugi etički pojmovi, bilo da se tiču moralnih vrlina ili pokuđenih svojstava, spada u pojmove koji su teškiki (stepenovani) i koji imaju više razina. Ovi stepenovani (teškiki) pojmovi su različiti u odnosu na različite pojedince, od vjernika pa do nevjernika, pa čak i u odnosu na razinu vjerovanja. Neke razine su obavezne (vadžib), neke su potvrđene obaveze, neke druge su pohvaljene (mustehab), a neke potvrđeno pohvaljene. Nekad su neke razine toliko precizne da njihovo predočavanje običnom svijetu nije ni moguće.

Razine lahkomislenosti odgađanja

Prva razina odgađanja (tesvif) je težnja opuštenosti te ispoljavanje lijenosti u pogledu obavljanja ovosvjetskih poslova, što biva uzrokom da čovjek odgađa svoje poslove. Ova loša navika nema veze sa pitanjem vjerovanja; onako kako vjernici bivaju njom pogođeni, moguće je da i nevjernici budu pogođeni, zato što su nekad i nevjernici u svojim ovosvjetskim poslovima lijeni i ravnodušni. Ova navika i narav, koja biva uzrok da čovjek odgađa svoje poslove, ubraja se u pokuđena svojstva i za vjernika, i za nevjernika, bez razlike. Svakako, ako čovjek-vjernik uobičaji ne izvršavati blagovremeno svoje obaveze, malo-pomalo ova navika će mu postati trajno svojstvo i uticat će na njega i u pitanjima vjere te će biti uzrok da on svoje vjerske obaveze ne izvršava na vrijeme. S ovog stanovišta ova navika je za vjernika pokuđenija i borba protiv nje preporučuje se upravo iz tog razloga. Bude li čovjek popustljiv i nemaran u pogledu svojih ovosvjetskih poslova, ova navika polahko postaje njegovo trajno svojstvo te se proteže na odgađanje i na popustljivost i u onosvjetskim poslovima.

Druga razina odgađanja jeste nemarnost u izvršavanju obaveza. Ovo odgađanje, s obzirom na vrste obaveza (vadžiba), dijeli se na sljedeće tri: poručuje: Ako želiš da se ovo svojstvo i stanje otkloni iz tvoje nutrine, zamisli da imaš samo ovaj dan, ovaj čas i ovaj trenutak te da nakon ovoga nećeš imati priliku za život.

Pojam tesvif, kao i mnogi drugi etički pojmovi, bilo da se tiču moralnih vrlina ili pokuđenih svojstava, spada u pojmove koji su teškiki (stepenovani) i koji imaju više razina. Ovi stepenovani (teškiki) pojmovi su različiti u odnosu na različite pojedince, od vjernika pa do nevjernika, pa čak i u odnosu na razinu vjerovanja. Neke razine su obavezne (vadžib), neke su potvrđene obaveze, neke druge su pohvaljene (mustehab), a neke potvrđeno pohvaljene. Nekad su neke razine toliko precizne da njihovo predočavanje običnom svijetu nije ni moguće.

Razine lahkomislenosti odgađanja

Prva razina odgađanja (tesvif) je težnja opuštenosti te ispoljavanje lijenosti u pogledu obavljanja ovosvjetskih poslova, što biva uzrokom da čovjek odgađa svoje poslove. Ova loša navika nema veze sa pitanjem vjerovanja; onako kako vjernici bivaju njom pogođeni, moguće je da i nevjernici budu pogođeni, zato što su nekad i nevjernici u svojim ovosvjetskim poslovima lijeni i ravnodušni. Ova navika i narav, koja biva uzrok da čovjek odgađa svoje poslove, ubraja se u pokuđena svojstva i za vjernika, i za nevjernika, bez razlike. Svakako, ako čovjek-vjernik uobičaji ne izvršavati blagovremeno svoje obaveze, malo-pomalo ova navika će mu postati trajno svojstvo i uticat će na njega i u pitanjima vjere te će biti uzrok da on svoje vjerske obaveze ne izvršava na vrijeme. S ovog stanovišta ova navika je za vjernika pokuđenija i borba protiv nje preporučuje se upravo iz tog razloga. Bude li čovjek popustljiv i nemaran u pogledu svojih ovosvjetskih poslova, ova navika polahko postaje njegovo trajno svojstvo te se proteže na odgađanje i na popustljivost i u onosvjetskim poslovima.

Druga razina odgađanja jeste nemarnost u izvršavanju obaveza. Ovo odgađanje, s obzirom na vrste obaveza (vadžiba), dijeli se na sljedeće tri:

1) Odgađanje i nemar u izvršenju obaveza za čije je izvršavanje predviđeno značajno vrijeme, kao što je pet dnevnih namaza, od kojih svaki zahtijeva podosta vremena. Neki pojedinci odgađaju i zanemaruju obavljanje ovih namaza, tako da ih stalno odgađaju i obavljaju ih pred sami istek njihova vremena. Iako ovo odgađanje i olahko shvatanje nije haram, ubraja se u pokuđene radnje.

2) Odgađanje obaveza koje treba neodložno izvršiti, mada nisu u potpunosti neodložne. To znači da ih – ako budu izostavljene kada se ukaže prva prilika, treba izvršiti kada se ukaže druga, a ako se ni tada ne stignu izvršiti, onda kada se ukaže prva naredna prilika. Naprimjer, obavezno je učiniti tevbu (pokajanje) čim se ukaže prilika i njeno odgađanje je haram, ali ako bude i odgođena, to ne znači da obaveznost i neodložnost tevbe više nisu na snazi.

3) Odgađanje i nemar u obaveznim djelima koja su tačno određena, poput posta, koji ima posve određeno vrijeme. Neki pojedinci izbjegavaju izvršavanje ovih obaveza u njihovo vrijeme i misle u sebi da će kasnije napostiti propušteno i sl. Mada je ovakav pojedinac manji grješnik u odnosu na onog koji nema namjeru nadoknaditi propuštene obaveze, ipak je i njegov čin haram.