Svako učenje i religija koji govore o čovjeku, prirodno, čovjeku pristupaju s različitih aspekata. Međutim, ono što je značajno jeste opći pogled određenog učenja i religije o čovjeku. U tom općem i sinoptičkom pristupu određenje položaja i statusa čovjeka u sistemu postojanja jedno je od pitanja koje treba biti u centru pažnje. Pod čovjekovim položajem i statusom u svijetu egzistencije ne misli se na određivanje nivoa materijalnih i kulturnih sposobnosti i autoriteta i uspjeha čovjeka u poređenju s drugim životinjama i bićima.

S obzirom na blistavu inteligenciju, moć stvaranja alata, korištenje jezika, mogućnost stvaranja kulturnih odnosa i razmjene informacija,čovjek nesumnjivo ima fizičko i tehničko preimućstvo nad svim bićima zemaljske kugle i svima je nametnuo svoju neupitnu dominaciju i zbog toga ima izvanredan položaj. Pod određivanjem statusa i položaja čovjeka misli se na prosuđivanje njegovih duhovnih i moralnih vrijednosti, tako da se vidi kakva aktualna i potencijalna savršenstva ima ljudska vrsta, ne nužno svaka osoba pojedinačno. Da li se u pogledu vrijednosnih i moralnih vrlina i savršenstava može naći drugo biće njegovog ranga? Da li čovjek na putu dosezanja do svojih konačnih ciljeva i savršenstava ima na raspolaganju posebne prednosti i kapacitete? I da li će čovjek u pogledu dobrote i savršenstva stići do stupnja i vrhunca na kojem neće imati nikakvog suparnika između drugih bića?

Neka pesimistička gledišta o čovjeku u vezi s ovim ne uzimaju u obzir nikakvu posebnu privilegiju čovjeka, nego njegovu privilegiju vide u materijalnoj i fizičkoj superiornosti. Prihvatanjem materijalističkog gledišta, čovjek se svodi na materiju i spušta se na nivo jednog složenog mašinskog sistema. Neki od pristalica ovog gledišta čak smatraju da su ove fizičke prednosti i superiornost razlog moralnog pada i veće vrijednosne degradacije čovjeka, jer su te sposobnosti uzrokovale da čovjek postane destruktivnije i krvoločnije biće. Činjenica je da se čovjekove fizičke i generičke prednosti u odnosu na druga bića same po sebi smatraju jednom vrstom vrline i odličnosti, iako zastranjenje s putanje ovih sposobnosti rezultira negativnostima. Prema tome, uzimajući kao neosporne ove materijalne i kulturne statuse čovjeka, obratit ćemo pažnju na kur’anske ajete kako bi i u vrijednosnom pogledu analizirali položaj čovjeka u svijetu, a cilj i namjera je određivanje i definisanje položaja čovjekove vrste jer među ljudima postoje i kriminalci, zločinci, pokvarenjaci i maloumnici.

Kratkim referiranjem na časni Kur’an suočavamo se s tri pojma koji mogu biti definiensi položaja i statusa čovjeka. Čovjek je u Kur’anu predstavljen kao Božiji namjesnik na zemlji i biće koje je Bog odlikovao i postavio ga za Svoga povjerenika. To što su tri titule – namjesništvo, odlikovanost i povjereništvo, posebnost čovjeka i nisu upotrijebljene za ostala bića, ukazuju na poseban status, vrlinu i položaj čovjeka.

Božije namjesništvo (hilafet)

Hilafet (namjesništvo) u rječniku ima značenje ‘doći nakon’ i ‘postati zamjenikom’ i ‘pojaviti se za nečim’. (1) namjesnici (halife) jedno drugom jer jedno dolazi nakon drugog. Riječ namjesništvo (hilafet) i namjesnik (halifa) same po sebi nemaju vrijednosnu dimenziju i ne ukazuju na vrlinu ili porok. Ova činjenica je potpuno jasna u osjetilnom, prostornom i vremenskom namjesništvu i zamjeni. Vrijednost namjesništva u obzirnim i sporazumnim stvarima, kao što je društvena pozicija, rukovođenje i upravljanje zavisi od veličine značaja i ugleda koje društvo priznaje toj poziciji ili onome ko je prethodno bio na njoj. U skladu s tim statusom i ugledom, imat će pozitivnu ili negativnu vrijednosnu dimenziju. U slučajevima kada namjesništvo i zamjeništvo nečega iziskuje posjedovanje brojnih individualnih potencijala, savršenstava i vrlina i kada je postajanje namjesnikom (halifom) povezano s dosezanjem do specifičnih savršenstava i sposobnosti, onda to namjesništvo više neće biti konvencionalno i sporazumno. Jer nepostojanje tih kvaliteta i vrlina dokida istinski uvjet namjesništva i zamjene. Osim toga, namjesništvo će ukazivati na postojanje istinskih i realnih kvaliteta, a ne na društveni i konvencionalni položaj. U ovakvim slučajevima namjesništvo (hilafet) ima korijen u realnosti i individualnim sposobnostima i savršenstvima i postajanje namjesnikom i zamjenikom bit će povod privilegije, superiornosti i statusa. Jer posjedovanje ovog položaja ustvari znači dosezanje do posebnih savršenstava i svojstava, kojima drugi u toj mjeri ne raspolažu. Čovjekov položaj Božijeg namjesnika (halife), s koga je Kur’an otklonio zastor, jedna je vrsta kreacijskog namjesništva, a ne konvencionalno ili dogovorno namjesništvo.

U 30. ajetu sure El-Bekare Bog se obraća melecima i kaže da će čovjeka postaviti svojim namjesnikom na zemlji: A kada Gospodar tvoj reče melecima: “Ja ću na Zemlji namjesnika postaviti!” – oni rekoše: “Zar će Ti namjesnik biti onaj koji će na njoj nered činiti i krv prolijevati? A mi Tebe veličamo i hvalimo i, kako Tebi dolikuje, štujemo.” On reče: “Ja znam ono što vi ne znate.”

Ovdje treba odgovoriti na dva značajna pitanja. Prvo, šta je položaj Božijeg namjesništva i kakve odlike ima? Drugo, da li je ovaj položaj posebnost hazreti Adema, a.s., ili pripada svim ljudima, ili među ljudima samo neki dostižu ovaj položaj? U odgovoru na prvo pitanje potrebno je napomenuti da namjesništvo znači biti zamjenikom, a to se ne ostvaruje osim ako namjesnik (halifa) u svim aspektima predstavlja i manifestuje prethodnu osobu. Prema tome, Božiji namjesnik je onaj koji više od drugih s Bogom ima egzistencijalnu vezu i saglasnost. I pošto je Bog izvor svih savršenstava i dobrote i Njegovo djelo je daleko od svega lošeg i pokvarenog, i Njegov namjesnik (halifa) treba u manifestaciji savršenstva i dobra Uzvišenog Boga biti najpotpunija manifestacija i najsavršenije stvorenje. Iz gornjeg ajeta proizlazi da je vlasnik ovog položaja bolji od svih meleka, jer meleci, ukazujući na čovjekovo sijanje nereda na zemlji i na svoju dostojnost i zaslužnost zbog mnoštva ibadeta i slavljenja Boga, s poštovanjem od Boga traže da njima dadne taj položaj. Bog je međutim, ukazujući na pitanje znanja o imenima, pokazao da dosezanje do ovog položaja iziskuje odlike kojih meleci, uz sve visoke stepene i egzistencijalna savršenstva, nisu dostojni.

Drugi pokazatelj superiornosti Božijeg namjesnika u odnosu na meleke jeste to da su svi oni, pa čak i veliki meleci i bliski Gospodaru bili obavezni na poniznost pred Ademom i da mu učine sedždu. Iz ajeta časnog Kur’ana može se zaključiti da je izvor i sredstvo dosezanja do ovog položaja znanje i spoznaja o “imenima”, znanje i spoznaja za čije dosezanje čovjek ima sposobnost, a meleci, sa svojom čistotom, savršenstvom i svetošću, nisu imali taj egzistencijalni kapacitet. Ova ljudska sposobnost i potencijal ima takvu vrijednost da zasjenjuje sve njegove slabosti, mane i sijanje nereda i opravdava izbor Božijeg namjesnika iz ljudske vrste.

I pouči On Adema imenima svih stvari, a onda ih predoči melecima i reče: “Kaž‍ite Mi imena njihova, ako istinu govorite!” “Hvaljen neka si” – rekoše oni – “mi znamo samo ono čemu si nas Ti poučio; Ti si Sveznajući i Mudri.” “O Ademe” – reče On – “kaži im ti imena njihova!”(2)

U Kur’anu nema neposrednog i jasnog objašnjenja suštine “imena”. Neki tumači su, koristeći se posrednim dokazima i svjedočenjima, istakli mogućnost da se “imena” odnose na svijet iznad svijeta meleka. Znanje o tom svijetu iziskuje egzistencijalno napredovanje i posjedovanje savršenstava superiornijih od egzistencijalnog stupnja i savršenstva meleka. Prema ovim tumačima, znanje o imenima nije od vrste znanja o riječima i imenima stvari, nego da se odnosi na poznavanje imenovanog i zbiljâ. Iako filologija i učenje o imenima osoba i stvari imaju svoju specifičnu vrijednost, to je ipak samo pojmovno saznanje i ne ukazuje na njihovo istinsko savršenstvo i visoke egzistencijalne stupnjeve, za razliku od neposrednog i nepojmovnog saznanja o zbiljama i uzvišenim egzistencijama. Jer osvjedočena i neposredna spoznaja jednog uzvišenog bića iziskuje jednu vrstu bliskosti i srodnosti s njim. Prema tome, čovjek koji uspije shvatiti ove istine i superiorne svjetlosne egzistencije, u egzistencijalnom pogledu nadilazi stepen meleka i približava se uzvišenom svijetu. Na osnovu ovog gledišta, svijet imena jeste i svijet riznica, u njemu se nalazi original i korijen svih stvari, a stvari i bića ovog svijeta jesu zbilje spuštene iz tih riznica.(3)

I nema niti jedne stvari, a da kod Nas nisu riznice njene, a spuštamo je samo s mjerom poznatom.(4)

U svakom slučaju, Božiji namjesnik (halifa) jeste onaj ko u pogledu duhovnog savršenstva i stepena znanja i spoznaje stiže do položaja na kojem postaje učitelj meleka. Drugo važno pitanje jeste za koga je određen ovaj duhovni položaj. Postoje dokazi koji govore da ovaj položaj nije posebnost Adema, a.s. Prvi dokaz jeste to da je u navedenom ajetu rečenica Ja ću na Zemlji namjesnika postaviti!, imenska rečenica, i u njoj je korišten particip aktiva (‘postaviti’ – džailun), a ovo zajedno ukazuje na kontinuitet hilafeta. A da je u ajetu glagolska rečenica Ja sam na zemlju postavio namjesnika – džealtu halifeten fi-l-erdi, onda se ni na koji način ne bi moglo govoriti o tom vremenskom kontinuitetu.

Drugi dokaz jeste da su meleci, kako bi dokazali da oni zaslužuju dosezanje ovog položaja, ukazali na čovjekovo činjenje nereda i prolijevanje krvi. Da je namjesništvo ograničeno samo na Adema, a.s., onda ovakva argumentacija ne bi imala osnova jer je Adem, a.s., bio bezgrješan i svako činjenje nereda i zla bilo je daleko od njega.(5) Treće je to da je u Kur’anu ukazano i na namjesništvo nekih drugih(6)

O Davude, Mi smo te namjesnikom na zemlji učinili.(7)

Tvrdnja o namjesništvu svih ljudi nije prihvaćena jer među ljudima postoje oni koji su prema riječima Kur’ana gori od životinje i njihova srca su upoređena s kamenom ili tvrđim od njega. Jedino što treba reći jeste to da su uvjeti, potencijali i pripravnost dosezanja do ovog položaja položeni u primordijalnu prirodu svakog čovjeka.

(1) Logatname-ye Dehhoda, riječ hilafet.

(2)El-Bekare, 31–33.

(3) El-Mızan fı tefsıri-l-Qur’an, tom 1, str. 117–119; Sadru-d-dın Šırazı, Muhammed, Mafatıhu-l-gayb, str. 3330.

(4) El-Hidžr, 21

(5) Ma‘aref-e Qur’an, str. 366.

(6) U predajama od Ehli-bejta ukazuje se na nužnost postojanja halife i Božijeg dokaza u svakom vremenu i Imami su predstavljeni kao Božiji namjesnici. H. Ali, a.s., u Stazi rječitosti (izreka 147) kaže: “Da, Bože moj! Zemlja nikada neće biti bez onog koji ustaje radi Allaha s dokazom… i oni su Božiji namjesnici na Zemlji.”

(6)  Sâd, 26.