Čovjek – tvorac i rob tehnologije

Aličković Emina

U ovom radu razmatra se ambivalentna pozicija čovjeka kao tvorca, ali i roba tehnologije. Polazi se od teze da tehnologija, iako je proizvod čovjekovog stvaralaštva, danas prerasta u autonomnu silu koja izmiče kontroli i oblikuje društvo, individualnost i svakodnevne živote pojedinaca. Kroz sociološki pristup analiziraju se društveno-humanističke karakteristike života u društvima sa visoko razvijenom tehnologijom, s posebnim naglaskom na otuđenje, racionalizaciju i gubitak kritičke svijesti, oslanjajući se na mišljenja autora poput Giddensa, Ritzera, Marxa i Webera. Također, promišlja se o ulozi tehnologije u stvaranju poželjnih društvenih odnosa, ali i njenoj moći da podriva ljudsku slobodu i smisao. Ključne riječi: kapitalizam, čovjek, društvo, kontrola, modernost, otuđenje, racionalizacija, tehnologija.

Danas ljudska vrsta ima svojevrsni usud da svoju egzistenciju mora prilagođavati djelovanju raznih formi više sile. Pod sintagmom “viša sila” mislimo, između ostalog, na različite oblike tehnologije, koja je uzela toliko maha da bi mogla izmaknuti svakoj kontroli. Svjesni smo da tehnologija čini značajan dio današnjeg društva, stoga, imajući u vidu dalekosežne domete digitalne transformacije, kao i njen utjecaj na društvo, Mimica i Bogdanović sugeriraju da “u savremenoj nauci uopće, a posebno u sociologiji, prevladava specifičan pogled na tehnologiju i na njen utjecaj na društvo” (Mimica i Bogdanović, 2007: 612). Ovdje se želi istaći to da je sociološko gledište cjelovito i naučno prihvatljivo, jer ono tehnologiju posmatra kao posebnu čovjekovu tvorevinu u kojoj su se spojili objektivna stvarnost u kojoj on živi i stvaralačka mogućnost koju on ima. Za nas je ovdje od iznimnog značaja osvrnuti se na društveno-humanističke karakteristike života u visoko tehniziranim društvima. Navedeni kontekst se odnosi na aspekte života u modernim društvima koja su visoko razvijena, u tehnološkom smislu. To uključuje primjenu naprednih tehnologija u različitim sferama života kako bi se zadovoljile potrebe ljudi i ostvarili poželjni društveni odnosi. Kada govorimo o poželjnim društvenim odnosima, zapravo govorimo o odnosima koji se zalažu za jednakost, pravdu, solidarnost, međusobno razumijevanje i poštovanje. U poželjnim društvenim odnosima ljudi surađuju, podržavaju jedni druge i grade održive zajednice. Ovi odnosi mogu uključivati međusobno povjerenje, poštivanje ljudskih prava, inkluziju svih članova društva bez obzira na spol, rasu, nacionalnost ili socijalni status. Fokus je na razumijevanju i isticanju čovjekovih potreba, ali istovremeno i društvenih vrijednosti koje su usmjerene prema dobrobiti pojedinaca i zajednice u cjelini. Dakle, društveno-humanističke karakteristike su sačinjene od čovjekove lične i društvene potrebe za razvojem odgovarajuće tehnologije i njene upotrebe u ostvarivanju poželjnih društvenih odnosa, ali i u savladavanju oskudice. To savladavanje oskudice se odnosi na proces prevladavanja nedostatka ili ograničenosti resursa u društvu. Drugim riječima, to podrazumijeva korištenje tehnologije i drugih sredstava kako bi se prevladali nedostaci i zadovoljile potrebe pojedinaca i društva. Naprimjer, kroz razvoj tehnologije i primjenu inovacija, društvo može poboljšati proizvodnju hrane, energije, stambenih uslova ili ostvariti napredak u medicini. Savladavanje oskudice ima za cilj poboljšanje kvalitete života i povećanje dobrobiti pojedinaca i društva u cjelini. U tom smislu, tehnologija se javlja kao jedan od činilaca društvenog razvoja, jer tehnologiju valja misliti kao rezultat ljudskih nastojanja da svoju egzistenciju prilagode prostoru i vremenu, odnosno, ona jeste ugrađena u čovjekov civilizacijski kontekst, ali se taj kontekst nužno mijenja na šta trebamo gledati s aspekta društvene dinamike. To znači da, od pojave prvih tehnologija, pa sve do danas, svako društvo smatra da je doseglo vrhunac tehnološkog razvoja. Međutim, danas smo svjesni da to baš i nije tako. Tehničko-tehnološki razvoj je neprekidno progresivan proces. On izmiče čovjekovoj kontroli i pretvara se u zasebnu rastuću silu. Giddens, naprimjer, koristi metaforu Moloha modernosti (Giddens, 1990: 139), kojeg opisuje kao snažnu silu koja se kreće naprijed rušeći sve pred sobom. Ritzer interpretirajući ovo Giddensovo stajalište navodi da “ljudi upravljaju Molohom, ali, s obzirom na njegovu veličinu, oni ne mogu potpuno da kontroliraju pravac kojim će se on kretati, niti brzinu koju će on doseći. Uvijek postoji mogućnost da ljudi izgube kontrolu nad Molohom i da sve ono što je u njemu, ili oko njega, bude uništeno” (Ritzer, 2009: 205). Upravo ovaj Giddensov apstraktni koncept, o kojem on govori u svojem poznatom djelu Posljedice modernosti, nam daje za pravo da Moloh modernosti, koji je ekvivalent za izuzetno snažnu silu, možemo povezati sa savremenim tehnološkim razvojem. Međutim, o postojanju tehnologije kao takve ne svjedoči samo savremeni čovjek, već ova sila ima svoje korijene u počecima kapitalizma. Ritzer u svojem tekstu, preko Marksovog rada i marksističke misli o društvu, objašnjava da “kapitalisti koriste tehnologiju kako bi kontrolirali ljude, umrtvili njihove kapacitete kritičkog razmišljanja i ograničili njihovu sposobnost da se bune protiv eksploatirajućeg sistema” (Ritzer, 2009: 179). Kao što znamo, kapitalizam predstavlja dvoklasni sistem u kojem jedna klasa, kapitalisti, eksploatiraju drugu klasu, proletarijat, kako bi ostvarili vlastitu dobrobit. Time dolazi do pojave alijeniranog društva. Radnička klasa je, u kapitalizmu, odnosno u procesu proizvodnje, otuđena od proizvoda rada. Također, javlja se otuđenje u samom aktu proizvodnje, otuđenje čovjeka od čovjeka, ali i otuđenje od rodne suštine čovjeka. Drugim riječima, čovjek se pretvara u mašinu koja radi po šablonu, po tačno utvrđenim pravilima. Srodno tome, i Weberova teorija racionalizacije (Protestantska etika i duh kapitalizma, 1989) vidi racionalizaciju kao snažnu silu koja transformira društvo i mijenja način na koji ljudi razmišljaju i djeluju. Weberova teorija racionalizacije uključuje metaforu željeznog kaveza (engl. iron cage). Prema Weberu, racionalizacija može dovesti do ograničavanja ljudske slobode i kreativnosti. Ljudi postaju zarobljeni u tzv. željeznom kavezu racionalizacije, gdje su njihove misli, postupci i interakcije oblikovani prema racionalnim principima i ciljevima društva. To može rezultirati osjećajem otuđenja, gubitkom smisla i iscrpljenošću. Dakle, možemo da zaključimo da se i u savremenom svijetu individualnost, u značajnoj mjeri, smanjuje zbog prilagođavanja zahtjevima tehnologije. To znači da pojedinci mijenjaju svoje ponašanje, stavove i interakcije kako bi se prilagodili ili uskladili s upotrebom tehnologije. To podrazumijeva da tehnologija postavlja određene zahtjeve ili uslove na način na koji ljudi obavljaju svoje svakodnevne aktivnosti i način na koji komuniciraju. Kada kažemo da se individualnost smanjuje zbog prilagođavanja zahtjevima tehnologije, zapravo govorimo o tome da tehnološki napredak i korištenje tehnologije mogu ograničiti ili suziti slobodu izražavanja. Naprimjer, društvene mreže mogu postaviti određena pravila ili norme u vezi s načinom na koji se ljudi predstavljaju, komuniciraju i izražavaju svoje mišljenje. Ovo može dovesti do smanjenja individualne raznolikosti ili autonomije, jer ljudi se prilagođavaju očekivanjima i normama koje im nameće tehnologija. Takvo prilagođavanje može rezultirati stapanjem pojedinaca u živuće trendove. Međutim, važno je napomenuti da prilagođavanje zahtjevima tehnologije nije nužno negativno, već je to jedan od aspekata promjene koje donosi moderno društvo. Individualnost i prilagođavanje tehnologiji, ipak, mogu koegzistirati, ali je važno biti svjestan utjecaja koje tehnologija može imati na naš način života. Referirajući se na sam naslov ovog rada, uočavamo sljedeće: umjesto da ljudi kontroliraju nove tehnologije, događa se suprotno. Nove tehnologije kontroliraju ljude. Kao rezultat toga ljudi robuju tehnologiji. Oni gube sposobnost da kritički razmišljaju o tehnologiji, kao i o društvenom poretku koji ih kontrolira i ugnjetava. Kroz povijest, čovjek je uvijek težio stvaranju i korištenju alata koji bi olakšali njegov svakodnevni život i omogućili napredak u različitim aspektima života. Međutim, s rastućom moći tehnologije, postavlja se pitanje ko zapravo kontrolira koga – da li mi kontroliramo tehnologiju ili ona kontrolira nas? Čovjek jeste tvorac tehnologije, ali istovremeno može postati njen rob ako se ona neadekvatno koristi. S pravilnim upravljanjem i svjesnim korištenjem tehnologije, možemo postići ravnotežu između napretka i čuvanja ljudske suštine. Tehnologija bi trebala služiti čovjeku, a ne dominirati nad njim. Međutim, zbog realnosti u kojoj živimo, danas smo često skloni tome da napredak tehnologije uslovno ne percipiramo i kao napredak ljudske vrste. Napredak tehnologije može stvoriti nove društvene i moralne izazove. Naprimjer, tehnologija može biti zloupotrijebljena u svrhe nadzora, kršenja privatnosti ili širenja dezinformacija. Razvoj umjetne inteligencije i automatizacije postavlja pitanja o budućnosti radnih mjesta i društvenoj pravednosti. Ovi izazovi često zahtijevaju pažljivo razmatranje i regulaciju kako bi se osiguralo da napredak tehnologije služi dobrobiti ljudske vrste. Danas cilj jeste usavršiti tehnologiju, ali i izbjeći zamke prekomjerne automatizacije svijeta. Upravo zbog toga se, u sociologiji, kritička škola suprotstavlja novim tehnologijama koje je vidjela isključivo kao silu koja je glavni izvor kontrole nad ljudima. Ritzer u tekstu o modernoj tehnologiji posebno ističe misao pripadnika kritičke škole, koja kaže da “sve veća racionalnost dovodi do pojave tzv. tehnokratskog mišljenja. Pod tehnokratskim mišljenjem podrazumijeva se težnja ljudi da budu što efikasniji, tako što pokušavaju da pronađu najbolja sredstva za ostvarivanje vlastitih ciljeva, ne razmišljajući niti o sredstvima, niti o ciljevima”(Ritzer, 2009: 181). Govoreći tako o represivnom karakteru društva, treba spomenuti i Herberta Marcusea. On je, u prvom redu, kritikovao modernu tehnologiju zbog njenog doprinosa represiji, a naročito zbog njene sposobnosti da represiju predstavi kao neku ugodnu pojavu. U svojem djelu Čovjek jedne dimenzije (Marcuse, 1968) autor govori o tome kako su savremene tehnologije od pojedinaca napravile tzv. jednodimenzionalna bića i uvodi koncept jednodimenzionalnog čovjeka za potrebe opisivanja nekoga ko je podvrgnut novoj vrsti totalitarizma u obliku konzumerističkog, eksploatacijskog i tehnološkog kapitalizma. Marcuse želi reći da čovjekove spoznaje i dometi više nisu na nivou slobodnog promišljanja i zaključivanja. Čovjek postaje jednodimenzionalan i ograničen. Na njemu nema ni traga od sukoba i saradnje koji ga čine višedimenzionalnim i sposobnim za promjenu i društveni progres. Promišljajući o ljudskom društvu u praksi, Džafić piše da “tehnološki razvoj ne omogućava samo kontrolu i koordinaciju sistema odnosa među ljudima, već omogućava i mobilizaciju ljudi kao individua. Novac i tehnologija predstavljaju primjere rastuće ovisnosti o apstraktnim sistemima” (Džafić, 2021: 33). Ti apstraktni sistemi, kako ih Džafić naziva, odnosno tehnologija, mediji, ali i politika, se udružuju kako bi eksploatirali pojedinca do granice potpune psihičke iscrpljenosti. Potrošački svijet luksuza, medija, tehnologije, robe, promjene i progresa je zapravo samo dobro prerušeno i ušminkano ropstvo. Ono što je karakteristično za Marcuseovo doba jeste da mediji manipulativno, predvođeni vladajućim političkim sistemom, plasiraju (najčešće putem reklama) jedan univerzalni obrazac, uz pomoć kojeg se u glavama ljudi formira jednodimenzionalno mišljenje. Sagledavajući savremeni svijet, u duhu Marcuseovog razmišljanja i s obzirom na kapacitete koje danas tehnologija ima, mišljenje šire mase se oblikuje i manipulira personaliziranim plasiranjem ideoloških poruka. Iako je djelo Čovjek jedne dimenzije nastalo 60-ih godina 20. stoljeća, ovo stanje, koje Marcuse opisuje, na svojevrstan način možemo da povežemo i sa današnjicom 21. stoljeća. Ovo je doista savremeno i živuće djelo. Represija je danas čak i mnogo snažnija, čvršća i učinkovitija nego u Marcuseovo doba. Danas živimo u dobu brzog tehnološkog razvoja i digitalizacije, što omogućava sveprisutnost nadzora i praćenja. To omogućava represivnim režimima da suzbiju slobodu izražavanja, ograniče pristup informacijama i uguše politički aktivizam. Ovo rezultira snažnijom kontrolom i nadzorom nad pojedincima, ograničava slobodu i povećava represivne kapacitete države. Ljudi se tako i dalje, globalno govoreći, radije stapaju u masu bez ikakvog kritičkog promišljanja. Pojedinci se slijepo prilagođavaju većini. Ovo društvo je sačinjeno od konformističkih pojedinaca koji i ne žele da imaju vlastito mišljenje, jer bi na taj način sami sebe izolirali iz zajednice, jer ljudi su, ipak, društvena bića koja teže pripadanju i prihvatanju unutar društva u kojem žive. Socijalna prilagodba i grupni pritisak mogu uticati na pojedince da se slijepo prilagođavaju većini i prihvate mišljenja, stavove ili vrijednosti koje dominiraju u njihovom okruženju. Strah od izolacije ili odbacivanja od strane zajednice može ograničiti individualno razmišljanje i potaknuti konformizam. Mnogi ljudi imaju prirodnu sklonost prema poznatom i izbjegavaju suočavanje sa različitim perspektivama i idejama. Strah od neslaganja ili sukoba može ih potaknuti da se povuku u konformističko ponašanje, te na to da ne izražavaju vlastito mišljenje kako bi izbjegli moguću izolaciju. Dakle, ovakav način (ne)promišljanja, kao i (zlo)upotreba tehnologije i društvenih mreža, dodatno potvrđuju Marcuseovu tezu da savremeno društvo i dalje funkcionira u okvirima jednodimenzionalnog svijeta. Prema Marcuseu, jedini način da se takvo stanje prekine jeste radikalna promjena – revolucija koja bi tehnologiju stavila u službu slobodnih i samosvjesnih ljudi. Slično razmišlja i Osvald Spengler, koji smatra da se “savremeni svijet već nalazi na početku kraja i govori o tzv. homo vulgarisu, tj. modernom čovjeku u utrobi velikih svjetskih gradova koji život više ne ispoljava iznutra, u njegovoj punini, već na način obezličenosti svojstvenoj masi, okrenut tako isključivo filozofiji varenja i hranjenja” (Žiga i Đozić, 2013: 111). Spengler naročito naglašava da se nekadašnja ptičija perspektiva zamijenila žabljom, što znači da tehnologija ne samo da mijenja izgled svijeta, već mijenja i naš pogled na njega i način na koji ga doživljavamo. Čovjekovo stvaranje tehnologije nesumnjivo je jedno od najvažnijih postignuća ljudske civilizacije, no paradoksalno, taj isti proces iznjedrio je silu koja ga može podvrgnuti svojoj dominaciji. Naslov ovog rada “Čovjek – tvorac i rob tehnologije” precizno oslikava dvosmislenost tog odnosa. Čovjek, kao stvaralac, oblikuje tehnologiju prema vlastitim potrebama i zamislima, no istovremeno je prisiljen prilagođavati svoj život njenim zahtjevima, što često dovodi do gubitka individualnosti, slobode i kritičkog mišljenja. U tom kontekstu, tehnologija se ne pojavljuje samo kao neutralni alat, već kao društvena sila sa sposobnošću oblikovanja kulture, ekonomije i međuljudskih odnosa. Ovdje se postavlja pitanje: kako pomiriti ovaj paradoks? Možda je rješenje u svijesti o potencijalima i opasnostima koje tehnologija donosi. Bez obzira na njen napredak, tehnologija ostaje sredstvo, a ne cilj. Ako čovjek izgubi tu perspektivu, riskira da njegov vlastiti izum postane sila koja ga guši umjesto da ga osnažuje. Jedan od ključnih izazova modernog društva jeste izgradnja ravnoteže između tehnološkog razvoja i humanističkih vrijednosti. Tehnologija bi trebala olakšavati život i omogućavati napredak, ali istovremeno mora biti podvrgnuta etičkim principima koji osiguravaju da ne ugrožava ljudsku autonomiju, dostojanstvo i suštinske vrijednosti. Međutim, pravo pitanje nije samo kako izbjeći ropstvo, već i kako tehnologiju upotrijebiti kao sredstvo za oslobođenje – oslobođenje od oskudice, nepravde i nejednakosti. U konačnici, tehnologija nije neprijatelj, već ogledalo čovjekovih ambicija i ograničenja. Da li ćemo izabrati da budemo njeni gospodari ili podanici, zavisi isključivo od nas. Ovaj rad može poslužiti i kao apel za odgovorno i promišljeno upravljanje tehnologijom, uz svijest da je njena prava svrha unapređenje ljudskog života, a ne njegova dehumanizacija.

Literatura:

Džafić, A., Bakić, S., & Mujkić, A. (2021), Razumijevanje društva, Sarajevo: Univerzitet u Sarajevu, Fakultet političkih nauka. Giddens, A. (1990), The Consequences of Modernity, Stanford, Calif.: Stanford University Press. Marcuse, H. (1968), Čovjek jedne dimenzije, Sarajevo: Veselin Masleša. Mimica, A., & Bogdanović, M. (2007), Sociološki rečnik, Beograd: Zavod za udžbenike. Ritzer, G. (2009), Savremena sociološka teorija i njeni klasični koreni, Beograd: Službeni glasnik. Veber, Maks (1989), Protestantska etika i duh kapitalizma, Sarajevo: “Veselin Masleša”: “Svjetlost”. Žiga, J., & Đozić, A. (2013), Sociologija, Sarajevo/ Tuzla: BKC Sarajevo/OFF-SET Tuzla.