Zapadnu civilizaciju u antičko doba sačinjavaju dva civilizacijska centra: stara Grčka i stari Rim. Svaki od ovih centara baštini vlastite kulturne tekovine i dostignuća, koji se prožimaju i međusobno nadopunjuju. Izvanredan geografski položaj upućuje na niz činjenica koje mogu pomoći u određivanju osnovnih karakteristika Zapada antičkoga doba. Neke od tih karakteristika, istina, u drugim formama, pojavljivat će se i u narednim epohama intelektualnog i umjetničkog razvoja, ali njihova pojava u ovom periodu čini se upečatljivijom zbog same činjenice da je riječ o periodu u kojem su udareni temelji zapadne civilizacije. Stara Grčka u kulturnocivilizacijskom smislu kolijevka je cjelokupne zapadne civilizacije zbog čega je i važno proučavati je. Persi Biš Šeli ističe da pravo, književnost, religija i umjetnost Zapada imaju korijen u kulturi stare Grčke. Maret, također, smatra “Da nije bilo Grka kao predvodnika, danas ne bi postojala napredna civilizacija.” Također, proučavanje kulture i civilizacije starog Rima značajno je jer su u njegovim kulturnim tekovinama i političkom uređenju temelji brojnih kulturnih i političkih djela Zapada. Prema istraživanjima, Rim je baštinik kultura Starog svijeta kao što je, primjerice, Grčka, te se ključnom čini “njegova uloga u stvaranju civilizacije na zapadu.”

Geografski položaj

Prema arheološkim istraživanjima u posljednjim desetljećima, pored Egejskoga mora na otoku Kritu postojala je veoma napredna civilizacija koja potječe iz tridesetoga stoljeća pr.n.e. Ona je imala razvijene kontakte s egipatskom i staromezopotamskom civilizacijom, što je rezultiralo nasljeđivanjem nekih dostignuća iz oblasti nauke i umjetnosti od ovih civilizacija.4 Egejska, odnosno prethelenska civilizacija, u drugom mileniju pr.n.e. bila je izložena snažnom utjecaju susjednih civilizacija, čime je pripreman teren za nastanak i širenje helenske civilizacije. To je period kada su indoevropski narodi, koji su bili podijeljeni na nekoliko skupina, ušli u sastav tadašnje Grčke. Jedna od skupina tih naroda, poznata kao Jonija, 5 1600. godine pr.n.e., preko sjevera Balkanskog poluotoka ušla je na teritoriju egejske civilizacije napadajući je s namjerom da formira novu vlast i civilizaciju. To je bila prva skupina indoevropskih naroda koja je osvojila Joniju, kasnije poznata kao Grci (Yunaniyan). Nešto kasnije i drugi će narodi, okupiranjem nekih dijelova, ući u sastav Grčke, te učvrstiti svoju vlast. Naposljetku, jedan narod, sačinjen od različitih etničkih skupina, okuplja se u oblasti Gerek u susjedstvu Rima i formira vlast, zbog čega su stanovnici Jonije nazvani Grcima. Stari Grci nazivani su još i Helenima, jer je jedan od njihovih predaka bila žena po imenu Helena. Ti Heleni su, zapravo, postavili temelje helenskoj i grčkoj civilizaciji.

Historijska pozadina

Da li je starogrčka civilizacija začeta iznutra, na vlastitim vrelima, ili se, na neki način, počela razvijati na korijenima koji su potekli izvana, predmet je rasprava i promišljanja. Jedno je mišljenje većine historičara civilizacije, a drugo je ono što je zabilježeno u historiji zapadne civilizacije. “Korijen grčke civilizacije, u suštini, potječe sa Krita.” Otok Krit na jugu Grčke uživao je poseban strateški položaj zbog povezivanja Grčke s civilizacijama kao što su Egipat i sjeverozapad Plodnog polumjeseca. Oko 3400. godine pr.n.e., u novom kamenom dobu, na Kritu su živjeli ljudi čije su porijeklo i nacionalnost ostali nepoznati. Oni su u bliskim kontaktima s civilizacijama Egipta i doline Eufrata preuzeli neke kulturne, društvene i političke ideje i iz mnoštva tih elemenata stvorili novu kulturu koja će postati poznata kao civilizacija stare Grčke. Prvi Grci, koji su bili neciviliziran narod napadačke i ratoborne naravi, pokoravali su zemlje na Istoku, te postepeno potpadali pod utjecaj njihove blistave kulture. Naprimjer, 900. godine pr.n.e. od Feničana su naučili vještine trgovine, upotrebe alfabeta i korištenja pera i tinte, te su, malo-pomalo, razvili i vlastito pismo. Prema tome, jasno je da su stari Grci na kulturnom planu bili u prisnom kontaktu s tadašnjim naprednim civilizacijama poput civilizacija Plodnog polumjeseca i doline Eufrata i Tigrisa. Takav kulturni utjecaj bio je plodonosan i u periodu stare Grčke.

Henri Lukas piše: “Stanovnici Jonije od davnih vremena trgovali su s Egipćanima i Feničanima, pa su im se na taj način otvarale goleme prilike da vide nove stvari i nauče nove obrasce promišljanja od ljudi s kojima su ostvarivali trgovačke kontakte.” Objašnjavajući ove riječi, Lukas kaže da socijalni i moralni stavovi koje zatječemo u djelima, mislima i uvjerenjima Homera i Hesioda, dvojice najpoznatijih epičara i pjesnika Stare Grčke, nisu u skladu sa stepenom društvenog razvoja Grčke oko 650. godine pr.n.e.

Kao najveće matematičare i učenjake antičkog doba Zapada možemo spomenuti Talesa, Anaksimandara, Anaksimena iz Mileta i Pitagoru sa Samosa.

Prema istraživanjima, svi oni su matematiku, pa čak i onu primijenjenu, naučili od Babilonaca i drevnih Egipćana i slavu stekli na temeljima tih saznanja.

Činjenica je da je Istok preteča civilizacije, te da je antička civilizacija Zapada nastala pod utjecajima drevnog Istoka. To je u velikoj mjeri jasno i historičarima sa Zapada. Tako je Vil Durant u svojoj Historiji zapadne civilizacije prvo poglavlje pod naslovom “Istok – kolijevka civilizacije” posvetio analizi civilizacije Istoka i njenom utjecaju na Zapad. Durant insistira na tome da antičko doba Zapada, u suštini, svoju civilizaciju duguje drevnom Istoku. Prema njegovom mišljenju, u staro doba Istok je smatran kolijevkom civilizacije, a početna tačka zapadne civilizacije bilo je oponašanje zemalja s Istoka, kao što su Iran, Egipat, Indija i Kina, u različitim aspektima – sistemu upravljanja državom, upravljanja vojskom, političko- -ekonomskoj i kulturnoj strukturi.

Osim toga, ne samo da antičko doba Zapada nastanak svoje civilizacije duguje Istoku nego se smatra i plodnim tlom za prihvatanje njegovih civilizacijskih tekovina i elemenata. Stoga je, promatrano kroz prizmu historijskih kulturno-civilizacijskih promjena, antičko doba nužno smatrati ishodištem zapadne civilizacije, i to na način da su sva kasnija kretanja u njoj proizašla iz njega.

Kako saznajemo iz historije, grčka nauka i kultura u helensko-homerovsko doba nije bila naročito blistava i ono što je poznato o sedam mudraca kao najpametnijim ljudima vezuje se za područja Malatije i Krasa, koja su bila u susjedstvu Azije, te su oni svoje ideje većinom uzimali od azijskih mislilaca.

 Ukratko, možda još nije precizno određeno mjesto na zemlji gdje započinje ljudska civilizacija, međutim, historijska svjedočanstva upućuju na to da stari Grci temelje svoje civilizacije duguju civilizacijama drevnih istočnjačkih naroda – Egipćanima, Sirijcima, Kaldejcima, Irancima i Indijcima.

Izvor: “Okcidentalizam: Pregled kulturno-političkih tokova na Zapadu od antičke Grčke do kraja drugog milenija”, Sayyed Ahmad Rahnamayi, Sarajevo, 2017