Islamsko pravo i etika
Razlika između etike i islamskog prava
Kada su postale jasne razlike između morala i prava, lahko je ukazati i na razlike između morala i islamskog prava (fikh). Fikh kao jedan dio religijskih učenja nema drugog cilja osim da osigura čovjekovu sreću, jer je religija došla da bi čovjek postigao sreću. Međutim, ne mogu se svi dijelovi religije postaviti na istu razinu iz aspekta osiguravanja te sreće. Neki dijelovi religije u osiguravanju sreće imaju izravan utjecaj, na način da se bez njih čovjekova sreća ne može postići. Akaid, tj. religijska vjerovanja u vezi sa Stvoriteljem i proživljenjem, pripadaju ovoj vrsti.
Čovjek koji ne vjeruje u jednog Boga, ne prihvata Božiju pravednost, ne smatra da svijet ima cilj i da je potčinjen volji Uzvišenog i Apsolutnog Boga kao takav neće stići do istinskog savršenstva i sreće. Neki drugi dijelovi religije nemaju ovakav izravan utjecaj na čovjekovo postizanje sreće. Naprimjer, pravni propisi koji postoje u religijima prije svega su došli zarad osiguravanja društvenog reda, a u religiji se ovaj red uspostavlja na temelju religijskih ciljeva i ne može se svaki zakon smatrati pogodnim za osiguravanje reda koji želi postići religija.
Ova vrsta zakona, posredstvom osiguravanja reda koji je cilj religije, postaje preduvjet za osiguravanje sreće ljudi. Uzevši ovo u obzir, iz aspekta što fikh predstavlja dio religije, može se kazati da je njegov cilj osiguravanje sreće i savršenstva ljudi, a iz aspekta što obuhvata pravna pravila (pa i zakone i propise koji osiguravaju tjelesno i psihičko zdravlje i sl.), može se smatrati da ima različite srednjoročne ciljeve, a razlika u cilju može se uzeti kao jedna od razlika između etike i islamskog prava.
Različitost područja u obliku u kojem postoji između etike i prava ne postoji između etike i islamskog prava, jer fikhski propisi obuhvataju sve četiri ljudske relacije. Fikhski propisi o obredoslovlju objašnjavaju odnos između čovjeka i Boga. Neki fikhski propisi govore o odnosu čovjeka sa njim samim. Zabranjenost nanošenja štete samome sebi, obaveznost čuvanja svoga ljudskog dostojanstva i tome slično pripadaju ovoj kategoriji. Pravo se javlja samo u oblasti društvenih odnosa čovjeka te njegove relacije sa prirodom, a islamsko pravo obuhvata sve četiri čovjekove relacije.
Jamac primjene fikhskih pravila su ahiretske nagrade i kazne, a jamac primjene moralnih pravila je moralna savjest. Može se zamisliti ateista koji poštuje moralne propise, pod uvjetom da mu je moralna savjest budna, ali ta vezanost ateiste za moralne propise možda i nije toliko jaka i zavisi od snage njegove moralne savjesti. Drugim riječima, teistički svjetonazor i religiozni stav o svijetu bolje osigurava primjenu moralnih pravila, pri čemu jamac primjene moralnih propisa nije ograničen samo na ahiretske nagrade i kazne. Izvori etike i islamskog prava također su različiti. Izvori moralnih propisa mogu biti sveti tekstovi, ali religijski izvori nisu jedini izvori morala. Čak i u nereligioznim društvima postoje moralna pravila. Vjerovanje pobožnih ljudi u nauk koji postoji u religijskim tekstovima, kao i vjerovanje vjernika u bezgrješnost vjerskih predvodnika, povod je da religijski tekstovi, kao i životopis Poslanika i imama, predstavljaju autentične izvore za spoznaju primjera moralnih propisa. Međutim, i bez obraćanja vjerskim izvorima moguće je spoznati univerzalne moralne zakone, poput načela govorenja istine, pravednosti, povjerljivosti itd., a velika usluga koju religija čini etici sagledana je upravo u tome da spašava ljude od greške pri spoznaji primjera moralnih propisa i da ih u posebnim prilikama upućuje pri praktičnom moralnom kretanju.
