Božiji poslanik a.s. rekao je:“O Ebu Zerre, kada Allah Uzvišeni i Slavljeni želi dobro nekom robu, grijehe mu pred očima njegovim učini otjelovljenim i prikaže mu ih teškim i kobnim. A kada želi nekom robu zlo, učini da on zaboravi na svoje grijehe.”

Uzvišeni Bog je prema svim ljudima dobrostiv i voli ih. Kada nekog ne bi volio, ne bi ga ni stvorio. Međutim, Bog prema svojim ugodnicima (evlija) pokazuje posebnu dobrotu i pažnju. Ako ovi zbog nemara učine grijeh, da bi ih upozorio i probudio, otjelovljuje im grijeh pred očima, jer je prvi korak ka propadanju u prljavštine i utapanju u grijesima zaboravljanje grijeha i njihovih posljedica. S obzirom na okolnost da Bog prema nekim robovima gaji posebnu pažnju i brigu i ne prepušta ih njima samima, a s druge strane, na neke ne obraća pažnju i prepušta ih njima samima, svako može procijeniti da li je predmet Božije pažnje i dobrostivosti ili ne.

Ako nije zaboravio svoje prijašnje grijehe i ako su mu grijesi u njegovim očima teški i veliki, treba znati da je predmet Božije pažnje, ali ako zaboravlja svoje grijehe i smatra ih malim, treba znati da Bog ne obraća pažnju na njega.

Očito je da je sjećanje na grijehe korisno tek kada sprječava daljnje griješenje; inače, ako se neko sjeća svojih grijeha, ali ih ne smatra teškim i velikim teretom na svojim plećima, takav neće imati strah od činjenja grijeha.

Imam Sedždžad u dovi Ebu Hamze Somalija kaže:

“Ja sam onaj kojem Si dao rok za povratak od činjenja grijeha, ali se nisam vratio, i prekrio Si mi grijehe, a ja se nisam postidio i ponovo učinih grijeh, i prešao sam granicu, sve dok me nisi prepustio meni samom.”

Dakle, ako Bog nekom bude želio dobro, stalno će mu prikazivati njegove grijehe, sve dok ih ovaj ne bude počeo smatrati teškim i velikim teretom. U suprotnom, ako Bog ne obraća pažnju na nekoga i želi mu zlo, prepušta ga njemu samom, a nakon toga njemu grijeh postane lahak i ne pridaje mu važnost. Svakako, Bog na početku nikom ne uskraćuje Svoju pažnju i nikom ne želi zlo, već tek nakon što čovjek počne činiti ružne stvari i nakon što bude istrajavao na grijehu, Bog mu dade takav kraj. Kod Boga je omiljen onaj koji se udostoji Njemu robovati i tražiti Njegovu blizinu, a bezvrijedan je kod Boga onaj koji se od Njega udaljio i koji je na Njega zaboravio. Kada čovjek zaboravi na Boga, onda ga Bog prepušta njemu samom.

I ne budite kao oni koji su zaboravili Allaha, pa je On učinio da sami sebe zaborave… (El-Hašr, 19)

Putevi i staze dobra