Božiji poslanik s.a.v.a. je uzor imana, lijepog ahlaka, pristojnosti i lijepog ponašanja, i njegov odgajatelj je bio Uzvišeni Gospodar, pa tako Časni Poslanik s.a.v.a., kaže:

ادبنى ربى‏فاحسن تاديبى[1]

„Uzvišeni Bog je mene odgojio i podučio lijepom ponašanju.“

Tradicija Poslanika s.a.v.a. je jedna knjiga pristojnosti. Ponašanje Poslanika je najbolji primjer lijepog ahlaka i komunikacije. Zato ćemo navesti nekoliko primjera koji ukazuju na to uzvišeno ophođenje s drugima:

„Božiji poslanik s.a.v.a. kada bi god se susreo s nekim bio odrastao čovjek ili dijete uvijek bi  nazivao selam.“[2]

Nikada nije svoje noge ispružio pred nekim. Kada bi nekoga gledao u lice ne bi ga zagledao. Nikada nije išaretio očima ili obrvama na nekoga, kada bi sjedio ne bi se uslanjao. [3]

„Kada bi se rukavao s drugima nikada ne bi prvi ruku povukao i pustio ruku osobe s kojom se rukuje.“[4] Nikada hrani nije tražio mahanu. [5] Nikada nikoga nije vrijeđao niti je ikada ikome rekao neku ružnu riječ ili nešto što bi nekoga povrijedilo, i nikada nečiji loš postupk nije vraćao lošim. Svoj podmetač bi stavljao ispred osobe koja mu dolazi u posjetu kao znak poštovanja prema toj osobi.[6] Od dana kada je izabran za Poslanika, pa sve do svoje smrti nikada se nije naslonio kada bi objedovao.[7] Poklone koji bi mu drugi darivali (koliko god da je mali i beznačajan) uvijek bi ih prihvatao.[8] Obično je sjedio okrenut prema kibli.[9]

Nikada nije ispružao svoja koljena ili ih raširivao pred drugima. Naspram lošeg ponašanja i drskosti nepoznatih osoba i prilikom pitanja i traženja i pričanja bio je strpljiv. Nikada nikoga nije osuđivao i ničije tajne nikada nije otkrivao. [10]

Nikada se nije grohotom smijao. [11] Veoma je bio stidan i sramežljiv. Nikada nije nikoga prekidao prilikom govora. Jeo je hranu ispred sebe. Drugima bi pomagao u njihovim poslovima itd…imao je mnoge moralne vrijednosti i osobine koje su bile otjelovljenje njegove uzvišenosti i plemenitosti.  Pristojnost i odgoj su vaga zrelosti i svijesti čovjeka u društvu i svako vrijedi onoliko koliko je pristojan. Onime čime se mjeri vrijednost čovjeka zasigurno je njihov odgoj i pristojnost. Kada se srca mogu kupiti (pridobiti) pristojnošću i lijepim ponašanjem i kada je pristojnost pokazatelj imana i sredstvo približavanja Bogu i pristojne osobe su cijenjene i voljene među ljudima, zašto onda iz sunneta Božijeg poslanika s.a.v.a i tradicije Božijih odabranika ne naučimo šta je pristojnost?… Da, pristojnost u govoru, djelovanju, u kući i društvu, sa mališanima i odraslima, sa porodicom i strancima, na svakom mjestu i sa svima!

---

[1] Mizan –ul- hikme, tom 1., str. 78.

[2] Sunen –ul- nebi, Alame Tabatabai, str. 41, 43, i 75.

[3] Isto, str. 45, 46, 47, 61, 73.

[4] Isto str. 41. i 47.

[5] Isto

[6] Isto, str. 75. i 76.

[7] Bihar –ul- envar, tom 16., str. 237.

[8] Isto, str. 227.,i 240.

[9] Isto

[10] Mekarem –ul- akhlak, str. 13., 15., i 17.

[11] Sunen –ul- nebi, str. 75.