Ako se analiziraju ljudska znanja i percepcije, uvidjet će se da se ona dijele na raličite oblike. S jednog aspekta znanje se može po­dijeliti na:

1. praktično,

2. i spekulativno.

Neka od naših znanja imaju samo ulogu ukazivanja na ­izvanjske zbilje i nisu uzrok nikakve izvršne radnje. Naprimjer, kada pojmimo da je ispred nas Zemlja, a iznad nas Nebo, da je broj četiri djeljiv na dva jednaka dijela, da je voda tečna, da je zemlja čvrsta i nije tečna, da je jabuka voće koje se može jesti, da je otrov opasan i da može ubiti čovjeka…itd., mi znamo da se ove pre­dodžbe i sudovi stječu jedino putem moždanih reakcija. Znači, os­jetilo reagira kada se suoči sa nekom izvanjskom stvari naspram sebe. Ova vrsta percepcija u nama ne izaziva odluku za neki čin niti radnju, a terminološki je označena kao spekulativno znanje.

Međutim, postoji i drugi oblik znanja koji nema ulogu govora i ukazivanja na pojavne zbilje. Zapravo, ono se posmatra sa aspekta okorištavanja tim znanjem, a koristimo ga kao sredstvo dosezanja savršenstva života i njegovih blagodati. Ako dobro pogledamo, zaključit ćemo da nijedno naše djelo nije izuzeto od ovakvih oblika saznanja i percepcija. Pošto poimamo da je neko djelo dobro, mi ga zato i činimo, ili ga ne činimo ako ga smatramo lošim po sebe. Ovakva vrsta znanja naziva se praktičnim znanjem – znači odvija se u okviru praktičnoga djelovanja. Ovo znanje posjeduje naročita obilježja zato što se razlikuje od spekulativnog znanja u sljedećem:

1. Ne govori o spoljnjim stvarima. Praktična saznanja niti go­vore niti ukazuju na pojavne stvari, nego su percepcije u okviru praktičnoga djelovanja. Naprimjer, prvo se pretpostavi pojam vlasti, nakon toga njegova zadovoljstva, a tek potom pristupa se aktivnom činu stjecanja vlasti. Na isti način odvija se proces i kod drugih životnih blagodati tako što prvo pretpostavimo korist ili lje­potu nečega, potom donosimo sud o tome, a tek onda odlučujemo se na djelo i stjecanje toga.

2. Znanje nije rezultat spoljnjih faktora. Druga odlika praktič­nog znanja jeste činjenica da ono nije produkt spoljnjih faktora. Drugim riječima, spoljnji faktori nisu ostavili traga na nama da bi u našem umu proizveli takvu vrstu znanja. Ovo znanje jesu spoznaje koje su rezultat poticaja unutarnjih osjetila. Ova osjetila također su posljedica naše praktične moći. Naprimjer, snaga probave ima svoje potrebe koje treba obaviti ili ima potrebe za uklanjanjem nekih viškova. Ova potreba da se stekne dobro i otkloni zlo u nama proizvodi različite oblike osjećaja kao što su ljubav, uzbuđenje, mržnja itd. Prema tome, znanja koja su praktične prirode u nama proizvode emocije koje su uzrok formiranja slika, kakve su ljubav i mržnja. Nakon što se formiraju slike, donosimo presudu da nešto volimo ili ne volimo i pristupamo praktičnom djelovanju.

Dakle, zbilje tih slika bivaju povodom za naše predočavanje pojmova poput ljubavi i mržnje, farzova i harama i sl. Ovako stva­ramo zbirku znanja koja posreduju između nas i djela u spoljnjem svijetu. Putem tog djela ostvaruje se naša namjera.

3. Nema nikakvu vrijednost osim praktičnog djela. S obzirom na dosad rečeno, postaje jasno da ovo znanje nema nikakvu du­hovnu vrijednost i da se tiče samo praktičnog djelovanja.

Stav časnog Kur’ana po tom pitanju

Uzvišeni Bog ovu vrstu znanja podario je čovjeku da bi nas time opremio za praktično djelovanje, a na taj način okorištavali bismo se drugim bićima i, u krajnjem, ostvarili bi ono što Allah želi.

الَّذِي أَعْطَى كُلَّ شَيْءٍ خَلْقَهُ ثُمَّ هَدَى

Onaj koji je svemu onom što je stvorio dao ono što mu je potrebno za njegovo usavršavanje, zatim ga nadah­nuo kako da dostigne savršenstvo. (Ta-Ha, 50 ajet)

الَّذِي خَلَقَ فَسَوَّى وَالَّذِي قَدَّرَ فَهَدَى

Koji sve stvara i čini skladnim, koji je sve s mjerom odredio i uspostavio zakonitosti, a potom upućuje. (Al-A’la, 3-4.)

Navedeni ajeti ukazuju na sveobuhvatni zakon i opću uputu svih bića prisutnih u cijeloj kreaciji. Znači da je Allah stvorio svako biće te mu dao potencijal i mogućnost usavršavanja i na kraju mu u bit usadio želju za savršenstvom i uputom ka njemu. Upravo zbog ovoga svako biće po svom fitretu u hodu je ka svom savršenstvu, bilo ono svjesno toga ili ne.

Akbar Eydi