Zijan

Dželaludin Muhammad Rumi ispričao je ovu priču poetskim jezikom u svojoj knjizi Mesnevija:

“Svježe i zrele trešnje! Htio je proći pokraj njih, a da ih ne pogleda. Ali, nije mogao. Popeo se na vrh stabla i počeo jesti. Kako su ukusne! Pogledao je dolje. Čovjek je stajao u čudu i gledao gore u njega. Bio je to vlasnik vrta. Pozvao ga je:’Što radiš gore na stablu? Zar te nije sram?! Krađa usred bijela dana!’ Dok je užurbano jeo slatke trešnje, odgovorio je:’Krađa? Ovo nije krađa. Ja sam rob Božiji, a ovaj vrt pripada Bogu. Također, plodove je darovao Bog. Kakav problem je u tome da Božiji sluga jede plodove Božijeg vrta? Kakva krađa?’
Čuvši to, vlasnik vrta spusti čovjeka sa stabla i veza ga za deblo užetom. Zatim je uzeo štap i počeo ga udarati. Čovjek je, plačući, povikao:’Ovo je nepravda! Zašto me udaraš? Zar te nije sram pred Bogom?’Vlasnik vrta je odgovorio:’Ovaj štap pripada Bogu. Tvoje tijelo je Božija tvorevina. Također, ja sam Božiji rob ï udaram te štapom koji pripada Bogu. Gdje je problem?’
Nakon što je bio pretučen, čovjek je shvatio svoju pogrešku i povikao:’Kajem se! Kajem se! Istina je da sam se svojom voljom popeo na stablo i bio vođen svojom voljom da kradem.”