Izvori islamske umjetnosti
Kao i drugi aspekti islamske kulture, islamska umjetnost rezultat je akumuliranog znanja o lokalnim sredinama i društvima, uključujući arapsku, perzijsku, mezopotamsku i afričku tradiciju, uz vizantijske inspiracije. Islam je izgradio ovo znanje i razvio svoj jedinstveni stil, inspirisan trima glavnim elementima.
Kur’an kao prvi umjetnički izraz
Kur’an se smatra prvim umjetničkim djelom u islamu i njegovom mu’džizom. Nezavisnost nekih stihova i međuodnos drugih stvaraju izvanredna značenja, jer svaki stih vodi čitatelja u jedinstveno božansko iskustvo: osjećajući radost i sreću, užas i strah, blaženstvo i ljutnju. Stalno ponavljanje ovih iskustava u ajetima Kur’ana “navija svijest i stvara u njoj zamah koji je pokreće na nastavak ili ponavljanje i beskonačnost”. Konačni ishod ovog iskustva čini da čitatelj osjeti prisustvo Boga, kao što je opisano u ajetu:
“Kada im se čitaju ajeti Svemilosnog, oni bi na sedždu padali i plakali.” (Kur’an 19:58)
Kao rezultat toga, umjetnici su izvukli pouke i metode iz svog iskustva Kur’ana, razvijajući novi pristup umjetnosti koji karakterizira neovisnost i međuzavisnost njegovih formativnih elemenata. Naglasak je bio na prisutnosti i atributima božanskog Stvoritelja, a ne na Njegovim stvorenjima, uključujući čovjeka. Islam vidi sve ljude jednakima, bez obzira na boju ili oblik (savršeni ili nesavršeni). Jedina razlika između njih napravljena je na osnovu njihove pobožnosti. Shodno tome, islam vidi idealiziranog čovjeka bijele puti i svijetle kose, kojeg promoviše zapadna umjetnost, kao rasnog i obmanjujućeg.
Kritika pjesnika i smjernice umjetnicima
Drugi element inspiracije dolazi iz kur’anskih ajeta koji kritiziraju pjesnike kao:
“A zavedeni slijede pjesnike, zar ne znaš da oni svakom dolinom blude, i da govore ono što ne rade?”
(Kur’an 26:224-26)
Ova formula reguliše pristup umjetnika, pisaca i profesionalaca. Islam odobrava samo rad:
“... oni koji vjeruju i dobra djela čine, i koji često Allaha spominju…” (Kur’an 26:227)
U skladu s ovim, rad umjetnika vođen je ovim kriterijem i uvijek je bio vezan za sjećanje na Boga, bilo da se radi o keramici, tekstilu, koži, željezu ili zidnoj dekoraciji. Načini na koje je ovo sjećanje bilo izraženo, naravno, bili su mnogobrojni. Umjetnici su radili s različitim materijalima, a njihov umjetnički stil imao je mnogo oblika, uključujući arabeske, geometrijske uzorke i kaligrafiju.
Vjersko pravilo i prikazivanje oblika
Treći odlučujući faktor koji oblikuje prirodu umjetnosti u islamskoj kulturi je vjersko pravilo koje obeshrabruje prikazivanje ljudskih ili životinjskih oblika. Ovo pravilo postoji zbog zabrinutosti da bi se ljudi mogli vratiti obožavanju idola i likova, praksi koju islam strogo osuđuje. U ranim danima islama, skulpture i slike smatrane su podsjetnicima na prezrenu idolopokloničku prošlost. Danas većina muslimana i dalje poštuje ovo pravilo, što se ogleda i u nesviđanju pretjeranog “obožavanja tijela” na Zapadu. To se može primijetiti u oživljavanju islamskog odijevanja među obrazovanim muslimankama i u njihovom izbjegavanju pretjerane upotrebe šminke.
Islam je također oslobođen metafizičkih argumenata, poput onih vezanih za trojstvo, pravu prirodu Krista, Svetog Duha i hijerarhiju svetaca, kao u kršćanstvu. Stoga u džamiji nije bilo potrebe za apsidama, transeptima, kriptama, slikama i skulpturama svetaca, anđela i mučenika, koji su igrali istaknutu ulogu u didaktičkoj umjetnosti kršćanskih crkava.
Izuzeci i primjeri figurativnog prikaza
Ipak, bilo je slučajeva kada su ljudski i životinjski oblici korišteni u islamskoj umjetnosti, uglavnom u sekularnim privatnim zgradama nekih prinčeva i bogatih mecena. Otkrivenja u palati Qasre Amra, koju je sagradio umajadski kalif Al-Valid I (705-715) u jordanskoj pustinji, otkrila su velike ilustracije scena lova, gimnastičkih vježbi i simboličnih figura. Najvažnije među njima bile su ilustracije koje prikazuju glavne neprijatelje islama: Kajzara (vizantijskog cara), Roderika (vizigotskog kralja Španije) i Hosrova (cara Perzije). Tu je bila i ilustracija Negusa, abesinskog kralja, koji je dao utočište muslimanima kada su bili progonjeni u Meki u ranim danima islama. (Creswell, 1958, str. 92)
Mnogo je primjera prikaza životinjskih oblika. Lavovi i orlovi, na primjer, pronađeni su na ilustracijama scena lova, urezani u skulpture i heraldičke ambleme. Krstaši su ove ambleme prenijeli u Evropu, gdje su bili naširoko kopirani.
M.T
