Prije nego razmotrimo pitanje smrti i paradokse koji se sa ovog stanovišta nameću sistemimu univerzuma, potrebno je da obratimo pažnju na činjenicu da je strah od smrti i zabrinutost u tom pogledu specifična za ljudska bića. Životinje o smrti ne razmišljaju. Ono što kod životinja postoji jeste instikt bijega od opasnosti i težnja za očuvanjem trenutnog života. Naravno, želja za opstankom je, u smislu očuvanja postojećeg života, apsolutna aplikacija života, međutim, pored ovoga, u čovjeku postoji i obzir prema budućnosti i budućem opstanku. Drugim riječima, u čovjeku postoji želja za vječnim postojanjem koja je svojstvena samo ljudskom biću. Želja je derivativ predodžbe budućnosti, a želja za vječnim postojanjem derivativ ideje i predodžbe o vječnosti koja je specifična ljudskim bićima. Prema tome, ljudski strah od smrti koji uvijek zaokuplja njegovu misao predstavlja nešto odvojeno od instikta bjega od opasnosti koji je jedna trenutačna i nejasna reakcija kod svake životinje u opasnim situacijama. Dijete, također, prije nego se u njemu razvije želja za opstankom u obliku jedne ideje, sebe čuva od opasnih situacija, što je upravo posljedica spomenutog instikta.

“Briga za smrt” posljedica je želje za vječnim opstankom, a budući da u sistemu prirode niti jedna sklonost nije besmislena i nesvrsishodna, slijedi da se ova želja može uzeti kao jedan dokaz opstanka ljudskog bića i nakon smrti. Činjenica da nas muči pomisao na smrt, sama po sebi je dokaz da nećemo nestati. Da je naš život ograničen i kratkoročan poput života cvijeća i biljaka, želja za vječnim postojanjem u nama ne bi postojala. Žeđ je dokaz da postoji voda, nešto što je može ugasiti. Svaka druga sklonost i autentični talenat također je dokaz postojanja jedne savršenosti prema kojoj su taj talenat i sklonost usmjereni. Izgleda da je svaki talenat jedan mentalni memoar i stremljenje ka savršenosti koju treba osvojiti. Želja i briga za vječnošću koje uvijek čovjeka obuzimaju, predstavljaju manifestacije njegove prirode i neuništive stvarnosti. Simbol ovih želja i briga identičan je simbolu snova koji su manifestacija fakultativa i osvjedočenja čovjeka u svijetu budnosti. Ono što nam se javlja u svijetu snova jeste manifestacija stanja koje nam je ranije u svijetu budnosti obuzelo naš duh. A ono što se u našem duhu javlja u svijetu budnosti, u vidu želje za vječnim postojanjem, što ni u kom slučaju nije srodno sa kratkotrajnim životom na ovome svijetu, predstavlja manifestaciju i ispoljenje naše vječne stvarnosti koja će se zasigurno osloboditi “strašne Aleksandrove tamnice” i koja će sigurno da se “uzdigne i ode u kraljevstvo Salamonovo”.

Ovu istinu je Mevlana Dželaluddin Rumi veoma zanimljivo opisao u sljedećim stihovima:

Slon treba da zaspe pošto tovar skine,

pa u snu da vidi područje Indije

U snovima magarca Indije nema,

jer domovina magarca nije Indija

Slon se Indije sjeća iz želje,

pa onda tu sjetu u noći usnije

Ovakva vrsta predodžbi, mišljenja i želja jeste pokazatelj one zbilje koju filozofi i gnostici nazivaju “nostalgijom” ili “nehomogenošću” čovjeka u ovom svijetu na zemlji.

Smrt je relativna 

Paradoks smrti nastao je zato što je smrt izjednačena s ništavilom, međutim, smrt za čovjeka ne znači uništenje, to je promjena stanja i preobražaj, to je zalazak u jednoj, a izlazak u drugoj kreaciji: drugim riječima, smrt jeste nestajanje, ali ne apsolutno već relativno, tj. nestajanje u jednoj i postajanje u drugoj kreaciji i egzistenciji.

Za čovjeka nema apsolutne smrti. Smrt je gubljenje jednog stanja a dobijanje drugog. Kao svaki drugi preobražaj i smrt također predstavlja relativno ižčezavanje. Kad se zemlja pretvara u biljku, dešava se njena smrt, ali ta smrt nije apsolutna. Zemlja time gubi svoj raniji oblik i odlike, ne posjeduje više onaj izgled koji je imala kad je bila u neorganskom stanju, ali ako je u jednom stanju preminula, u drugom je oživjela.

U svijetu neživog sam preminuo pa u biljni svijet došao,

onda u biljnom svijetu umro pa se u životinjskom našao.

U svijetu sam životinjskom onda opet umro i čovjek postao,

zašto da se smrti bojim, kad sam se uvijek usavršavao?

Opet ću da umrem i ostavim bića ljudska

da u svijetu meleka dobijem polet i krila

I u tom svijetu mi valja do utočišta boljega

jer sve propada osim Lica Njegovoga[1]

Izvor: Murteza Mutahari, Božija pravda,