Šta je sreća i ko je sretan?
Nesumnjivo je da je cilj stvaranja svemira, a time i stvaranja ljudskih bića, dovesti ih do najvišeg stupnja savršenstva i vrhunskih razina humanosti. Težnja prema savršenstvu i sreći urođena je u našoj prirodi te nas stalno potiče da dostignemo savršenstvo. Stoga svi ljudi dijele prirodnu sklonost težnji prema savršenstvu i želju za srećom. Ono po čemu se razlikuju jest njihova definicija sreće i načini na koje je nastoje postići. Svaka osoba, u skladu sa svojim svjetonazorom i perspektivom, traži sreću u različitim stvarima. Različita mišljenja o sreći i blaženstvu iznesena su u raznim filozofskim i teološkim školama. Neka od njih su sljedeća:
·Sreća se smatra uspješnim korištenjem raspoloživim resursima za postizanje unutarnjih i vanjskih užitaka.
·Prema određenim školama mišljenja, ona je definirana kroz prizmu materijalne koristi, produktivnosti i stjecanja krajnjeg bogatstva.
· Čisto zadovoljstvo često se smatra ishodištem i ciljem sreće.
· Većina islamskih učenjaka, uključujući Ibn Sinu, poznatog učenjaka i filozofa islamskog svijeta, definira sreću kao ostvarenje ljudskih potencijala na uravnotežen i skladan način, što vodi do ljudskog savršenstva.
Da bismo bolje razumjeli definiciju islamskih učenjaka, potrebno je uzeti u obzir nekoliko ključnih stavki. Prvo, budući da čovjek posjeduje dvije dimenzije, materijalnu i duhovnu, njegova težnja za savršenstvom ne može se ograničiti samo na zadovoljenje materijalnih potreba, poput hrane i pića, niti isključivo na duhovne potrebe, kao što su stjecanje moralno poželjnih osobina. Naprotiv, ljudsko savršenstvo ovisi o izvrsnosti i ispunjenju potreba obje dimenzije, materijalne i duhovne. Drugo, čovjek je jedinstveno, integrirano biće s međusobno povezanom materijalnom i duhovnom dimenzijom, a ta bliskost je takva da je nemoguće jasno odvojiti te dimenzije i prikazati njihove granice. Zbog ove integracije, ljudska
evolucija, bez istodobnog uzimanja u obzir i brige o objema dimenzijama, nije moguća.
Sveobuhvatnost i uspjeh islamskog programa za ljudski život temelje se na cjelovitom pogledu na čovjeka, pri čemu se materijalna i duhovna dimenzija njegova postojanja posmatraju kao nerazdvojne. Jednostavnim pregledom islamskih zakona može se uočiti da su materijalna i duhovna sfera uvijek međusobno povezane. Primjer toga je post. Iako post ima brojne duhovne koristi – poput povećanja sposobnosti osobe da savlada vlastite strasti, jačanje strpljenja u suočavanju s poteškoćama, razvijanja saosjećanja s gladnima i žednima, te stalnog podsjećanja na Sudnji dan – istodobno nudi i znatne zdravstvene prednosti, što su potvrdile brojne znanstvene studije. Slično tome, zabrana konzumacije alkohola u islamu nije samo duhovna odredba usmjerena na očuvanje moralnog integriteta već istodobno štiti tijelo od fizičkih šteta koje alkohol nanosi organizmu.
Na temelju istog principa – povezanosti tijela i duše te nužnosti istodobne brige za obje ljudske dimenzije – određene vjerske zapovijedi postavljaju ograničenja u vezi s ispunjavanjem tjelesnih želja. Primjerice, iako čovjek ima tjelesni aspekt i potrebu za hranom, a njegovo fizičko savršenstvo ovisi o pravilnoj prehrani, to savršenstvo mora biti postignuto tako da ne ugrožava njegova duhovna savršenstva. Ako bi osoba zadovoljila svoje fizičke potrebe uzimanjem hrane koja pripada drugome, takav bi čin bio u sukobu s njezinim duhovnim napretkom, zbog čega je iz islamske perspektive neprihvatljiv.
Svjetonazor i sreća
Jedno od ključnih pitanja koje je dovelo do različitih stavova o definiciji i prepoznavanju ljudske sreće odnosi se na razlike u svjetonazorima, koji čine osnovu vjerovanja i etičkih sistema. Stoga, ispravno razumijevanje svjetonazora igra ključnu ulogu u formuliranju precizne definicije sreće i metoda za njezino postizanje. Primjerice, razlike u mišljenju koje proizlaze iz materijalnih nasuprot duhovnih perspektiva znatno utječu na definiciju sreće i određivanje njezinih konkretnih primjera. Islamska religija, koja se temelji na monoteističkom svjetonazoru, posjeduje specifičnu definiciju sreće. Ona ne samo da identificira konkretne primjere stvarne sreće već pruža brojne savjete i upute za njezino postizanje. Prema islamskoj perspektivi, uravnotežen razvoj i izvrsnost svih materijalnih i duhovnih potencijala čovjeka u potpunosti ovise o bliskosti s Bogom. Opseg u kojem se pojedinac približava ovom izvoru milosti i blagoslova određuje i razinu njegove sreće i uspjeha. Islamska religija, uzimajući u obzir duhovne i materijalne potrebe, pruža brojne smjernice i zapovijedi koje se odnose na različite aspekte pojedinačnog i društvenog života, a te smjernice služe kao sredstva za postizanje sreće u ovom svijetu i u životu nakon smrti. S obzirom na to da je jasno utvrđena pozicija i važnost postizanja sreće u islamu, postavlja se ključno pitanje: Šta nam je potrebno za postizanje sreće i koje korake treba da poduzmemo? Za onoga ko teži sreći ovaj proces može se uporediti s pripremama za uspon na visoki planinski vrh. Na početku osoba treba imati jasno razumijevanje sljedećih triju aspekata:
- Ko sam ja i koje talente, sposobnosti i potrebe posjedujem?
- Šta predstavlja konačnu razinu savršenstva koju treba da postignem?
- Kako i s kakvim sredstvima mogu doseći vrhunac sreće?
Islamska vjerovanja – Dr.Muhamed Ali Shomali
