Početak Filozofske misli

Nemoguće je tačno odrediti početak filozofskog proučavanja i razmišljanja, ali se, kao i kod drugih grana ljudskih znanosti, njihov korijen makar može potražiti u dubinama historije ljudske misli. Otkako čovjek postoji, mišljenje je bilo njegovo neodvojivo svojstvo i, kuda god se kretao, on je poputninu umovanja i promišljanja nosio sa sobom. Mi nemamo pouzdanih i preciznih informacija o nepisanom ljudskom mišljenju. Sve što imamo su pretpostavke arheologa, stečene na osnovu ostataka i tragova pronađenih tokom arheoloških iskopavanja. Pisana misao, pak, kako filozofska, tako i nefilozofska, daleko je na začelju ove karavane i seže tek u vrijeme pronalaska pisma. Filozofska misao, dakle misao u smislu ontologije, rasprava poput onih o početku i svršetku, na samom početku bila je isprepletena sa religijskim vjerovanjima. Stoga bi se moglo kazati kako najstarije filozofske misli treba potražiti u okrilju religije.

Drevni Istok

Općepoznata je činjenica da je drevni Istok uvijek važio za kolijevku ljudske civilizacije, a također često čujemo i kako se kaže da gdje god ima vode, tu ima i nastambi. Prema svjedočanstvima antropoloških istraživanja i iskopavanja, prve ljudske nastambe nastale su na obalama rijeka istočnih zemalja. Prema obavljenim istraživanjima: “U vremenskom smislu posmatrano, historija drevnog Istoka, ako ne obuhvata više, zasigurno ne obuhvata ni manje od polovine cjelokupne ljuske historije.”

Prvi narodi koji su na pozornicu svjetske civilizacije iskoračili krupnim koracima bili su narodi Beni Sama i Beni Hama, a arijevski narodi pojavili su se tek nakon njih. Temelji civilizacija naroda koji su svoj civilizacijski poredak uzdigli na izuzetno visoke stepene u odnosu na civilizacije drugih dotadašnjih naroda nastali su otprilike četiri hiljade godina prije nove ere na području Egipta i Mezopotamije. Njihova historija je u kontinuitetu trajala približno 35 stoljeća, sve do 5. stoljeća stare ere, i tokom ovog razdoblja, posmatrano sa stanovišta savršenstva, ljepote i postojanosti njihovih civilizacija, oni su u svemu prednjačili u odnosu na druge narode.

Još značajnija je činjenica da su ove civilizacije poslužile kao osnova drugim, kasnijim, visoko razvijenim civilizacijama: “Što iskopavanja i istraživanja više napreduju, postaje nam jasnije da su drevne civilizacije Istoka utjecale na helensku i rimsku civilizaciju, a posredstvom ovih naroda i na savremenu civilizaciju.” Upravo zato su neki zapadni mislioci zanemarivanje misli drevnih istočnih naroda nazvali površnošću i ograničenošću.

Kada se kaže drevni Istok, na koje se zemlje misli?

Izraz drevni Istok, u geografskom smislu, obuhvata prostore Egipta, obalnu Arabiju, Mezopotamiju, Liban, Palestinu, Siriju, Tursku, Azerbejdžan, Turkmenistan, Iran, Afganistan, Pakistan i Indiju. Nažalost, uprkos brojnim otkrivenim tragovima i dokazima, naši izvori o ovom značajnom dijelu historije, dakle o drevnom Istoku, prilično su ograničeni. Nadamo se da će, onako kako je to, naprimjer, učinjeno u pogledu historijskih izvora koji se tiču drevne Grčke, i u ovom slučaju, pored napora uloženih u arheološka iskopavanja, također biti preduzeta i sva neophodna istraživanja u vezi s otkrivenim arheološkim artefaktima. Nekih dvije hiljade godina prije nove ere, u selu Ur, u okolini Babilona, rodio se veliki vjerovjesnik, jedan od odabranih Božijih poslanika, Ibrahim, a.s. On je daleki predak poslanika Muhammeda, s.a.v.a., poslanik Izraelćana, a prihvataju ga i potvrđuju i Jevreji i kršćani i muslimani. Hazreti Ibrahim je imao dva sina, od kojih se jedan, po imenu Ishak, a.s., Sarin sin, smatra pradjedom IU izvjesnom smislu se može kazati: vjera islam jeste upravo vjera Ibrahima, a.s. zraelćana, a drugog, po imenu Ismail, a.s., čija je majka Hadžera, smatraju pradjedom Arapa Adnana. To da je Ibrahim postao slavan kao heroj jednoboštva kada je pozvao ljude da obožavaju jednoga Boga i porazbijao idole jeste odveć poznata pripovijest, tako da nema potrebe da je ovdje ponovo prepričavamo. Znamo da je Nemrud, upravo zbog ovakvog njegovog djelovanja, naredio da se potpali velika vatra i da u nju bace Ibrahima, a.s. Međutim, blagoslovom Uzvišenog Boga, vatra je postala hladna za Ibrahima i on je ostao živ i zdrav. Kaže se da je ovaj Božiji poslanik živio sto sedamdeset godina i da je veći dio svoga, relativno dugog, života proveo promovirajući vjeru, tj. šireći vjerska učenja kroz rasprave koje su zasigurno sadržavale i filozofska pitanja u onom ranije navedenom smislu (ili su ona, u najmanju ruku, bila sadržana u implicitnoj formi). Pored promoviranja vjerskih učenja putem usmenog nauka, on je također bio i donosilac Nebeske knjige.

Iz svega ovoga se može naslutiti da su zasigurno, blagoslovom postojanja Božijih poslanika u tom razdoblju, filozofske rasprave bile istinski duboke i da su predstavljale izvor nadahnuća za kasnija filozofska promišljanja, iako su od tih rasprava do nas doprli tek djelići. Filozofske rasprave u navedenom smislu nisu bile ograničene samo na Božije poslanike, jer su, pored njih, postojali i Božiji mudraci (hakiman-i ilahi) kojima ne znamo čak niti imena. Oni su također imali značajnu ulogu u aktueliziranju i razvoju filozofskih ideja. Kao primjer možemo spomenuti mudraca Lukmana. Prema predajama, u doba Davuda, a.s., među Izraelićanima je živio Abesinac po imenu Lukman, koji bijaše najučenija osoba svoga vremena. Od ovog mudraca Božijeg prenose se korisne poduke, od kojih se neke nalaze i u časnom Kur’anu.

Nažalost, u zapadnoj historiografiji susrećemo slučajeve da se, umjesto iznošenja historijskih činjenica onakvih kakve jesu, one iskrivljavaju, te se, vođeni bijednim rasističkim motivima, zapadnjaci pokušavaju prikazati stvaraocima svjetske kulture, a kolijevku evropske civilizacije (drevnu Grčku) predstaviti kao kolijevku svjetske civilizacije. Historijski dokumenti i drugi izvori dokazuju suprotno: kolijevkom svjetske civilizacije treba smatrati drevni Istok.

Historija islamske filozofije 1