Uvjet prijema ljudskih djela

Postavljajući drugo pitanje o vrijednosti vjerovanja željeli smo razlučiti kakvog ono udjela ima u prijemu dobrih djela. Svako djelo ima dva aspekta i svaki od njih se zasebno uzima u obzir pri ocjeni tog djela. Moguće je da neko djelo u jednom svom aspektu bude dobro, dok u drugom nije. Suprotno ovome, također je moguće i to da neko djelo u oba aspekta bude dobro ili loše.

Pomenuta dva aspekta su slijedeća: jedan je sfera korisnog ili štetnog utjecaja djela u objektivnom svijetu i ljudskoj zajednici, a drugi se tiče veze djela sa samim izvršiteljem te njegove psihičke i duhovne motivacije koje stoje iza tog djela, tj. ciljevi i naumi izvršitelja koje je on kanio postići tim djelom. U prvom aspektu treba vidjeti dokle seže korisni, odnosno štetni efekat djela. U drugom pak treba vidjeti kojom se putanjom kreće izvršitelj u svom duhovno idejnom sistemu i kom odredištu se usmjerava?

Djela ljudi se, sa stanovišta korisne ili štetne sfere utjecaja, bilježe u arhiva￾ma povijesti pa im ona onda sudi i pohvaljuje ih ili ih kori. Međutim, sa stano￾višta veze ljudskog djela sa njegovim duhom, ono se bilježi samo u uzvišenim nebeskim arhivama. Povijesne arhive zahtijevaju zvučno i utjecajno djelo koje će pohvaliti, dok uzvišeni nebeski i Božanski zapisi, pored ovog aspekta, tra￾gaju za djelom koje je živo i produhovljeno.

U Kur’anu stoji:

On je Onaj koji stvara smrt i život da bi vas iskušao koji od vas će bolje djelo učiniti.

Rečeno je “bolje”, a ne “mnoštvenije ili obimnije” djelo, jer je važno da znamo da smo i sa duhovnog stanovišta u pokretu i da onda kada činimo neko djelo, prevaljujemo određenu putanju te da to djelo, koje se sastoji od niza pokreta i stanki, osim forme posjeduje svoje određene duhovne učinke i društvene vrijednosti.

Važnost ideje i namjere nije manja od važnosti djela. Način razmišljanja koji daje “primarnost djelu” i koje misao, namjeru i uvjerenje smatra nebitnim i pod pretekstom “objektivnosti” im daje tek pripremnu i uvodnu vrijednost, predstavlja obično materijalističko rezonovanje. Osim što je pogreška ovog načina razmišljanja na prikladnom mjestu potpuno razjašnjena, sasvim je jas￾no da se kur’anska doktrina ne može obrazložiti ovakvom vrstom mišljenja.

Naš stvarni identitet i naše istinsko “ja”, sa kur’anskog stajališta, jeste upravo naš duh. Naš duh, sa svim svojim djelima učinjenim po slobodnom izboru, iz potencijalnosti zakoračuje u aktuelnost, i u sebi zavređuje učinak i svojstvo adekvatno nutarnjoj namjeri i cilju. Ovi efekti i svojstva postaju dio naše ličnosti i vode nas u Onaj svijet egzistencije koji im je adekvatan.

Dobrota i ružnoća djela u prvom aspektu ovisi o njihovom objektivnom učinku, dok u drugom ovisi o kvaliteti izvora djela u svom izvršitelju. U prvoj procjeni mi sudimo kakvo je neko djelo sa stanovišta svog objektivnog i socijanog učinka; dok u drugoj sudimo o tome iz kakvog unutarnjeg i psihičkog miljea potječe to djelo i kako ono djeluje na osobu koja ga čini.

Kada neko gradi neku zdravstvenu ustanovu ili poduzme neko drugo dobrotvorno djelo na kulturnom, zdravstvenom ili ekonomskom planu, nema sumnje da je njegovo djelo, sa socijalno-povijesnog stajališta dobro, tj. da koristi Božijim stvorenjima. U ovoj ocjeni nam više nije bitno šta je bio cilj izvršitelja pravljenjem recimo bolnice ili neke druge dobrotvorne ustanove. Bilo da mu je cilj želja za samoisticanjem i udovoljenje prohtjevima ili je dotični pak imao human, uzvišen i nadmaterijalni cilj – u svakom slučaju, u društvu se pojavila jedna nova dobrobitna ustanova. Sud povijesti se o djelima ljudi uvijek zasniva na ovom aspektu i na ovoj dimenziji. Povijest nema ništa s namjerama pojedinaca. Kad se govori o umjetničkim remek djelima u Isfahanu, nikoga ne zanima kakvu je namjeru imao graditelj mesdžida Šejh Lutfullah ili Mesdžid-Šaha ili pak Sio-se pola – povijest samo motri na formu djela i onda ga cijeni “dobrotvornim”.

Međutim, u procjeni “dobrote izvršitelja”, izvršni i socijani efekat djela nije predmet razmatranja; u ovoj procjeni gleda se na kvalitet odnosa između djela i njegovog izvršitelja. Korisnost jednog djela ovdje nije dovoljna da bi se mogla nazvati “dobrim djelom”. Ovdje se gleda na namjeru i cilj s kojim je izvršitelj poduzeo neko djelo; ako je imao dobru namjeru i cilj, i ako je dobro djelo učinio kao rezultat dobre motivacije, njegov posao je dobar. Ono posjeduje izvršnu ljepotu i dvodimenzionalno je, tj. razvija se u dvije ravni: u povijesno-društvenoj i nebesko-duhovnoj ravni. Ali ako mu je motivacija bila samopokazivanje ili zadobijanje vlastitog materijalnog interesa, djelo mu je jednodimenzionalno i proteže se samo u povijesti i vremenu, ali nema nebesko–duhovnu dimenziju. Ili, kako je to rečeno u islamskoj terminologiji, djelo mu se nije uspelo u gornje svjetove. Drugačije kazano, izvršitelj je u ovakvim slučajevima napravio uslugu društvu i pomogao ga, ali nije pomogao sebi već se čak, u nekim slučajevima, i prevario – umjesto da dušu svoju s ovim djelom uzdigne, on ju je još i srozao.

Naravno, ne želimo reći da je računica činiočeve dobrote potpuno odvojena od one pragmatične i da čovjek u pogledu duhovnog sistema i duhovnog usavršavanja ne treba da pazi na korisnost svoga djela u društvu; ovim želimo istaći da je društveno korisno djelo korisno i sa duhovno–usavršavajućeg aspekta samo onda kada duh čovjeka, izvršenjem tog djela, napravi duhovni pomak naviše. Kada se sa niske razine samovolje i pohote popne na viši nivo iskrenosti i duhovne potpunosti.

Odnos između dobrote objekta (djela) i subjekta (izvršitelja) je poput odnosa između tijela i duha. Kako god su živa bića kompozicija sačinjena od duha i tijela, tako i dobro djelo čovjeka, da bi zaista bilo živo, sem djelatne, treba da bude nadahnuto i činiočevom ljepotom.

Dakle, racionalni dokaz tzv. pseudointelektualaca – zasnovan na tome da se “Bog jednako odnosi prema svim Svojim stvorenjima, i da je, s druge strane, ljepota i ružnoća djela njihova suštinska osobina pa je, prema tome, dobro djelo jednako vrijedno od bilo koga dolazilo, te da ono mora biti pokazatelj ove dvije ’jednakosti’, jednakosti onosvjetske nagrade vjernika i nevjernika…” – jeste nepotpun i nedovoljan. U ovom dokazivanju u obzir je uzeto samo djelo i jedanakost Božijeg odnosa prema svim stvorenjima, dok se zaboravlja izvršitelj djela, njegova ličnost, cilj, motivacija i duhovna putanja, a sve to nuž-no izaziva nejednakosti ljudskih djela i među njima stvara određenu razliku.

Ovi ljudi kažu: “Kakve razlike za Boga ima između onoga koji je činio dobro djelo i zna za Boga i onoga koji Ga ne poznaje? Da li je neko djelo učinio radi Njegovog zadovoljstva ili je imao neku drugu namjeru? Da li mu je namjera bila da se Njemu približi ili nekom drugom?”Sve ovo za Boga nema nikakve razlike, ali ima razlike za samu tu osobu, jer

ako ona poznaje Boga, onda će imati stanovito duhovno putovanje i napre￾dovanje; a u protivnom, nešto sasma drugo. Ako nema spoznaje Boga, djelo joj je jednodimenzionalno i ima samo objektnu ili povijesnu ljepotu; ali ako Ga poznaje, djelo joj postaje dvodimenzionalno i poprima izvršnu i nebesku ljepotu. Ako Ga poznaje, i njeno djelo se uzdiže ka Bogu. Drugim riječima, to kod Boga ne pravi nikakvu razliku, ali je pravi u samome djelu – u jednom slučaju djelo je živo i uznoseće dok je u drugom slučaju mrtvo i srozavajuće.

Kažu da Pravedni i Mudri Bog neće odbaciti dobro djelo Svoga roba samo zato što mu ovaj nije prijatelj.  I mi vjerujemo da to Bog neće učiniti, međutim, treba vidjeti da li neka osoba koja Boga ne poznaje zaista čini stvarno dobro djelo, tj. djelo koje ima kako objektnu tako i izvršiteljsku ljepotu – to jest da li je to djelo dobro kako sa stanovišta društvenog sistema tako i sa stanovišta duhovnog ustrojstva izvršitelja. Sve naše pogreške su proizašle iz procjene dobrog djela samo prema jednom kriterijumu, tj. da djelo treba da ima samo općedruštvenu korist. Jasno je da Bog neće vratiti nikoga ko s dobrom namjerom u izvršavanju dobrog djela zakorači prema Njemu, ne poznavajući Ga; međutim, istina je da onaj koji Boga ne poznaje i ne sklanja veo sa svojih očiju, ne usavršava svoju dušu i ne uspinje se ka Bogu, posjeduje djelo koje nije onosvjetsko i nebesko, niti poprima takav oblik koji bi mu na Onom svijetu bio glavni kapital zadovoljstva, užitka, radosti i sreće. Jedna bitna razlika između Božijih i ljudskih zakona jeste u tome da su Božiji zakoni dvodimenzionalni, a ljudski jednodimenzionalni. Ljudski zakoni nemaju ništa s duhovno-usavršavajućim ustrojstvom pojedinca. Kada jedna vlast radi državnih interesa ustanovljuje poreze, cilj joj je samo podmirenje državnih troškova. Državu puno ne brine pitanje kakvu namjeru ima onaj koji plaća porez. Da li ga plaća sa zadovoljstvom ili iz straha? Cilj države je samo da naplati porez. Isto tako, kada država vrši mobilizaciju ljudi radi odbrane zemlje, nije je briga za namjere vojnika; ona hoće da se vojnik na bojnom polju bori protiv neprijatelja; za državu nije bitno da li joj se vojnik bori iz zadovoljstva i vlastite želje ili iz straha od mitraljeza uperenog mu u potiljak; da li se bori radi želje za samoisticanjem, avanturom, iz fanatizma ili se bori radi odbrane prava i istine.

Toga, međutim, u Božijim zakonima nema. Porezi i služenja se u ovim zakonima ne traže apsolutno i bezuvjetno, već se traže zajedno sa iskrenom namjerom i težnjom za bliskošću s Bogom. Islam traži djelo koje je prožeto duhom, a ne djelo u kojem nema duha. Stoga se porez onog muslimana koji ga daje sa izvjesnom dozom želje za samoisticanjem kod Boga ne prima. Za borca važi isto pravilo. Božiji Zakon traži onog vojnika koji je svim svojim duhom vojnik; vojnika koji je čuo glas: Innellahe-š- štera mine-l-mu’minine enfusehum we emwālehum bi enne lehumu-l-dženne. – Allah je od vjernika kupio živote njihove i imetke njihove u zamjenu za Džennet koji će im dati – i željno se odazvao na mobilizirajući poziv.

Prenosi se da je Božiji Poslanik u potpuno vjerodostojnim hadisima, rekao slijedeće:

“ – Djela se, uistinu, mjere prema namjerama.”

“ – Svakom pripada ono što naumi.”

“– Nema djela osim s namjerom.”

U jednom hadisu se ovako prenosi:

“Djela ljudi, zaista, ovise o njihovim namjerama; svako će imati ono što je naumio i šta cilja, pa onaj ko se okrene Bogu i Poslaniku, on će i imati Boga i Poslanika, a onaj ko se okrene prema ovosvjetskim dražima ne bi li ih priskrbio ili ženi da bi je oženio, njegovo će biti samo ono prema čemu se okrenuo.”5

Hazreti Imam Sadik je rekao:

“Svoja djela činite u ime Boga, a ne u ime naroda, jer sve ono što se čini u ime Boga, ono je kod Njega, a što se čini u ime naroda, ono se Bogu ne uspinje.”

Namjera je duša svakog ljudskog djela. Isto onako kako je tijelo čovjeka počašćeno dušom, tako je i vrijednost ljudskog djela ovisna o njegovoj duši.

Duša ljudskog djela je iskrenost.

U Časnom Kur’anu stoji:

A naređeno im je samo da se Allahu klanjaju i da Mu iskreno vjeru ispovijedaju.

Izvor :Murteza Mutahari – Božija pravda