Jejednakost da, diskrimancija ne

Prigovor koji se odnosi na diskriminaciju glasio je ovako: Zašto su bića, iako u jednakom odnosu prema Istinitoj Biti, stvorena nejednako? Zašto je neko crn, a neko bijel? Neko lijep, a neko ružan? Zašto jedna skupina bića treba da su meleci, druga ljudi, treća životinje, četvrta biljke, peta nežive tvari? Zašto nije moglo biti obrnuto? Zašto životinje nisu mogle biti meleci, a meleci životinje? Zašto je između svih ostalih bića samo čovjek stvoren kao čovjek, tj. kao biće koje može biti nagrađeno ili kažnjeno, dok to ostala bića ne mogu? Ako je to dobro, zašto onda svi nisu tako stvoreni, a ako je loše, zašto je onda samo čovjek tako stvoren?

Odgovor na ova pitanja može se dati sažeto ili opširno. Sažeti odgovor dali smo u odjeljku Metode i mišljenja, gdje smo rekli da se obični pobožni svijet zadovoljava jednim vrlo kratkim objašnjenjem. Obični vjernik kaže: ta pitanja predstavljaju niz nepoznanica, a ne prigovor na niz opovrgnuća. Ako ništa, onda mi jednostavno kažemo da ne znamo. Mi Boga poznajemo kao Sveznajućeg, Svemudrog, Sveimućnog, Savršenog, Pravednog, Darežljivog, i s obzirom na takvo znanje o Njemu i Njegovim osobinama, znamo da je ono što se dešava zasnovano na “mudrosti” i “dobrobiti”, iako sve te mudrosti i dobrobiti ne možemo da shvatimo. Mi nemamo uvida u takozvanu “tajnu predodređenja”. Mislimo da je veoma sebično i preambiciozno od čovjeka da, usprkos svojim višemilenijumskim zajedničkim nastojanjima, nije uspio da potpuno razotkrije čak ni tajne svoga fizičkog postojanja, a on bi da zna “tajnu egzistencije” i “tajnu predodređenja”. Čovjek koji svjedoči svu ovu izvanrednu mudrost rukovođenja prirodom i svemirom treba priznati da mu je razlog neke pojave nepoznat zbog njegove ograničene moći shvaćanja, a ne zbog nekog nedostatka u procesu stvaranja.

Takvi ljudi sebe nikada ne zaokupljaju ovakvom vrstom pitanja, već svoje vrijeme troše na rješavanje onih pitanja koja su im, s jedne strane shvatljiva, a s druge, primjenjiva u praksi.

Nema sumnje da je ovakav stav i ovakvo rješavanje problema sasvim ispravno. Ljudi koji vjeruju nisu obavezni da ulaze u pojedinosti ovakvih problema. Obični svijet nije ni spreman da takvo šta čini. Štaviše, neupućenima se i ne preporučuje da ulaze u ovakvu vrstu rasprava. Ustvari, to jednostavno obrazlaganje je samo po sebi stanoviti argument, tj. da se putem savršenosti uzroka prizna savršenost posljedice. Međutim, ovdje ne treba izgubiti iz vida jednu stvar, a to je da većina ljudi Boga poznaje putem efekata, tj. putem sistema Univerzuma. Njihov oslonac spoznaje jeste svijet koji ih okružuje. Ovakva spoznaja o Bogu nepotpuna je, jer prilikom nailaska na nepoznanice u svom osloncu spoznaje, jasno je da će, manje ili više, postati uznemireni i takvi neće naći odgovor sem putem analize svake pojedine nejasnoće. Obični ljudi Boga ne poznaju neovisno o svijetu, kako bi ih spoznaja Njega kao Apsolutne Savršenosti, Imućstva i Apsolutne Ljepote dovela do spoznaje o svijetu kao besprijekorno lijepom i savršenom efektu od Apsolutno Lijepog i Savršenog Subjekta. Oni sa svijetom kontaktiraju samo jednim putem, tj. uobičajenim putem osjetila. S obzirom na činjenicu da Boga svjedoče kroz zrcalo svijeta koji ih okružuje, jasno je da mrlja koju uoče na površini zrcala, s njihove tačke gledišta, kvari sliku onoga koji se u zrcalu promatra. Kada bi mogli svijet da vide u zrcalu Boga, drugim riječima, da mogu svijet promatrati odozgo, svi nedostaci i ružnoće koje se vide gledajući svijet odozdo potpuno bi nestali i postalo bi jasno da su sve one magle koje im se priviđaju, rezultat slabog vida. Spomenuto gledanje odozgo Hafiz naziva “viđenjem tarikatskog pira” pa veli:

Naš učitelj je rekao da ništa krivo nije stvoreno,

blago li onom pogledu koji sve vidi ispravno.

Ljudima, koji Boga upoznaju isključivo putem prirode i koji Božije znanje, mudrost, pravdu i savršenstvo gledaju samo na razini materijalnog svijeta, jasno je da će nejasnoće koje im se u tom smislu ukažu kroz prirodne pojave, htjeli to oni ili ne, pred njihove oči postaviti tamni veo od kojeg neće moći jasno da vide činjenice.

S druge strane, u naše vrijeme se – pogotovo od strane materijalizmu sklonih lica – puno pišu i postavljaju ovakve vrste prigovora i zamjerki. Moja malenkost često se susreće sa ljudima koji postavljaju ovakav tip pitanja. Ti ljudi su ili iz temelja ateisti, ili im vjerovanje u Boga nije toliko čvrsto da bi se mogli zadovoljiti jednostavnom potvrdom “mudrosti”. Stoga je nužno da se razmotre neka korjenita pitanja, kako bi se došlo do rješenja ovih problema.

Postoji još jedna važna primjedba na pitanje “mudrosti” i “dobrobiti” koja se, istini za volju, manje daje i ako joj se valjano ne odgovori, spomenuti sažeti odgovor gubi vrijednost. Rješenje te primjedbe ovisi o utemeljenju jednog važnog načela na koje se oslanja naš budući opširni odgovor, a na koji se i teozofi više pozivaju. Jedino uz prihvatanje tog načela ranije spomenuti sažeti odgovor kao i budući opširan odgovor dobija svoju pravu vrijednost i smisao. Ta primjedba glasi:

Da li pojmovi “mudrosti” i “dobrobiti”, kada se mjeri Božije djelo, u osnovi imaju smisla? Da li se može reći da je Bog učinio neko djelo iz neke dobrobiti ili je mudrost nekog Božijeg djela određena dobrobit? Nije li takvo razmišljanje o Bogu proisteklo iz poređenja Boga sa stvorenjima?

Neko može ustvrditi da pojmovi mudrosti i svrsishodnosti, kada se odnose na Boga, nemaju nikakvog smisla, već da su to sve poimanja nastala kao posljedica poređenja Boga sa stvorenjima. Kada kažemo da je nešto trebalo tako da bude, jer to mudrost i dobrobit nalažu, onda to znači da je za postizanje datog cilja bilo nužno koristiti odgovarajuća sredstva. Odabir tog sredstva jeste dobrobit jer pomaže postizanju datog cilja, dok odabir nekog drugog nije dobrobit jer od tog cilja udaljava. Naprimjer, kažemo da je dobrobit to da postoji patnja i bol, kako bi užitak i zadovoljstvo imali smisla. Mudrost se nalazi u činjenici da majka ima dojke kako bi beba imala spremnu hranu. Mudrost je stvaranje rogova kako bi se jedna životinja odbranila od druge.

Zar se ne može reći da je sve ovo čisto poistovjećivanje Boga s čovjekom i drugim nesavršenim bićima? Za čovjeka, ili bilo koje drugo nesavršeno biće, mudrost i dobrobit imaju smisla, jer se nalaze unutar jednog sistema koji je sačinjen od niza uzroka i posljedica. Da bi došlo do željenog cilja, to biće nema drugog izbora nego da se koristi sredstvima koja tome cilju vode.

Ukoliko onda, prilikom odabira sredstava, to biće odabere upravo ono sredstvo koje je u sistemu prirode i svijeta namijenjeno za postizanje zadatog cilja, onda je to biće postupilo mudro i svrsishodno, a inače ne. Međutim, postavlja se pitanje kakvog smisla ima mudrost i dobrobit za Biće koje je iznad ovog sistema i koje mu je ustvari dalo postojanje. To Biće uopće i nema potrebe da se potpomaže ovim ili onim sredstvima da bi došlo do određenog cilja, a o tome da li mu je neko djelo mudro ili ne, ne moramo ni raspravljati. Prema tome, nije ispravno reći da je Bog stvorio bol i patnju da bi užitak i zadovoljstvo imali smisla ili da je kod majke stvorio dojke da bi beba imala čime da se hrani. Bog može da nahrani bebu i bez majčinih dojki, a može učiniti i da čovjek shvati smisao zadovoljstva, a da mu prethodno daje da iskuša patnju i bol.

Sistem uzroka i posljedica je sa našeg stanovišta nešto vrlo ozbiljno, dok je sa Božijeg stanovišta nešto sasvim proceduralno. Prema tome, nama se može pripisati mudrost, a ne Bogu! Naše djelo može da bude mudro – tj. u skladu s postojećim sistemom u prirodi – a ne djelo Božije koje je, zapravo, sam sistem. Sam sistem nije stvoren po uzoru na neki drugi. Ukoliko neko, nakon Božijeg stvaranja sistema, upozna taj sistem i svoje djelo uskladi s njim, postupio je mudro.

Sasvim je razumljivo zašto je Bog stvorivši svijet isti uredio po principu uzroka i posljedica, kako bi Svoje znanje i mudrost razotkrio Svojim robovima, te kako bi to učinio sredstvom njihove spoznaje – jer da nije reda i rasporeda i da dominira slučajnost, tj. kad bi bilo tako da se iz svakog uzroka može očekivati bilo kakva posljedica, onda ne bi bilo ni načina da čovjek dođe do spoznaje o Bogu. Razrješenje gornje dileme glasilo bi:

Sama činjenica da postizanje spoznaje ovisi o promatranju mudrog uređenja kreacije, znači da je nužno da cijelim Univerzumom dominira uređeni zakon, dok je, na osnovu navedenog načela, potpomaganje sredstvima radi postizanja cilja posao robova, a ne Boga. Bog tu istu spoznaju može da proizvede u Svojim robovima, a da ne radi na ovaj način.

Dakle, onima koji pojave zla i raskola obrazlažu na osnovama “mudrosti” i “dobrobiti” može se prigovoriti da takvo obrazlaganje ne može biti utemeljeno na ovakvim osnovama, jer je Bog mogao stvoriti sve one koristi koje se kriju u raskolima i zlim pojavama, a da se ne pribjegava ovako zamornim sredstvima.

Ovo je ta velika primjedba koju najprije treba razriješiti, kako bi se onda “dobrobit” mogla uzeti u obzir u odgovoru na problem.

Murteza Mutahari