Čovjek traži savršenstvo

Svako ko se usredsrijedi na svoje unutrašnje nagone i psihičke sklonosti uvidjet će da se temelj velikog broja njih nalazi u stremljenju ka savršenstvu. U osnovi, čovjek je takav da ne voli da ima neki nedostatak. Zbog toga se trudi da svaku manjkavost, nezrelost i nedostatak koliko god može udalji od sebe da bi stigao do željenog savršenstva. Svakako, prije negoli ih se riješi, krije ih od drugih.Ako ova sklonost bude tekla koritom njegove iskonske prirode (fitret), bit će povod za svaku vrstu materijalnog i duhovnog napretka, ali ako pod djelovanjem različitih činilaca i uvjeta bude usmjerena pogrešnom stazom i skrene s osnovne putanje, bit će povod za nastajanje najrazličitijih nepoželjnih osobina, poput umišljene veličine, prijetvornosti, želje za pohvalama itd. U svakom slučaju, sklonost prema savršenstvu predstavlja izuzetno snažan prirodni činilac urođen u čovjekovom biću, pohranjen u dubinama duše, čijih je manifestacija i grana čovjek uglavnom svjestan. Ipak, uz malo pažnje postaje jasno da je korijen svih tih manifestacija i grana isti, a to je želja za savršenstvom.

Čovjekovo savršenstvo zavisi od slijeđenja razuma

Usavršavanje vegetativnih pojava u Objektivnom svijetu ovisi o osiguravanju potrebnih prisilnih uvjeta vanjskog karaktera. Nijedno drvo ne raste slobodnom voljom, niti daje plodove vlastitim izborom, zbog toga što nema svijest ni volju. U usavršavajućem putu životinja do određene mjere može se primijetiti prisustvo volje i izbora. Svakako, riječ je o volji koja se temelji na slijepom životinjskom instinktu, s ograničenim dometom, u okvirima prirodnih potreba te u okrilju ograničene svijesti koja se tiče čula svake životinje.

Međutim, čovjek, uz odlike vegetativnog i animalnog u sebi, posjeduje i dvije duhovne odlike. S jedne strane, sklonosti iskonske prirode ne ograničavaju se samo na okvir prirodnih potreba, a s druge, čovjek posjeduje inteligenciju, pomoću koje se opseg spoznatog može beskonačno širiti. Na temelju ovih odlika domet njegove volje nadmašuje granice prirodnog svijeta, krećući se u smjeru beskonačnosti.

Kao što se savršenstva kojima se odlikuje vegetativni svijet stiču posredstvom posebnih moći biljaka, tako se i animalna savršenstva stiču pod okriljem volje izrasle iz instinkta i čulnih opažanja, a savršenstva svojstvena čovjeku, koja predstavljaju duhovna savršenstva, nastaju pod okriljem svjesne volje rukovođene inteligencijom, koja prepoznaje nekoliko različitih stepena željenog i koja u slučajevima sukoba između sklonosti i želja odabire one koje su bolje.

U skladu s navedenim, ponašanje će biti čovječno onda kada djela budu izvršena pod okriljem volje koja izrasta iz posebnih ljudskih sklonosti rukovođenih razumom. Djela koja su izvršena isključivo na temelju animalnih nagona bit će životinjska, kao što će puke mehaničke kretnje koje su posljedice mehaničke sile u tijelu biti samo fizičkog tipa.

Čovjekova iskonska priroda je takva da on uvijek stremi savršenstvu i želi stići do stvarnog savršenstva tako što će činiti djela potrebna da bi to savršenstvo i dosegao. Međutim, da bi znao koja su to djela koja će ga dovesti do željenog cilja, on mora prvo prepoznati svoje konačno savršenstvo.

Spoznaja toga zavisi od obaviještenosti o zbilji vlastitog bića, njegovom početku i kraju. Zatim, čovjek mora spoznati pozitivne i negativne odnose

između različitih djela i različitih stepena vlastitog savršenstva. Ovo je potrebno da bi mogao krenuti ispravnim putem ljudskog usavršavanja. Dok ne ostvari spekulativne spoznaje (načela svjetonazora), čovjek ne može imati ispravan sistem djelovanja (ideologiju). Dakle, neophodno je zalagati se za spoznaju istinite vjere, koja obuhvata ispravan svjetonazor i ispravnu ideologiju, i bez toga je nemoguće postići  ljudsko savršenstvo. Isto tako, ponašanje koje nije potaknuto ovakvim vrijednostima i stavovima neće biti ljudsko ponašanje.

Ljudi koji se ne kreću u smjeru upoznavanja istinite vjere, ili je iz različitih pobuda naprimjer iz inada poreknu nakon što su je spoznali, te se odazovu pozivima životinjskih želja, predajući se zadovoljavanju prolaznih materijalnih naslada i užitaka, nisu ništa više do životinje, upravo kako to

Kur’an jasno kazuje:

Naslađuju se i hrane se kao što se hrane životinje.( Muhammed, 12.)

A zbog toga što uništavaju svoje ljudske prirodne sklonosti i mogućnosti stići će do bolne kazne:

Pusti ih, neka jedu, i neka se naslađuju, i neka ih nade zavaraju, a ubrzo će oni  znati.( El-Hidžr, 3.)

Muhammed Taqi Misbah Yazdi