Hafiz je pisao poeziju na način koji dopušta čitaocima da ga različito tumače. Jedna vrsta tumačenja Hafizovog Divana jeste materijalistički komentar. To podrazumijeva da stvari i pojmove kao što su vino, ljubljena, sumnja, zadivljenost, slavljenje trenutka i slično – što Hafiza prikazuje u hedonističkom svjetlu – tumačimo egzoterički i tvrdimo da je pjesnik tačno to i mislio. Jedan broj istraživača upravo to tvrdi, ali oni, svjesno ili nesvjesno, navode samo jedan broj Hafizovih pjesama. Oni tumače gazele sa materijalističkom pozadinom dok ostale prešućuju. Ustvari, navode onaj broj značenja koja opravdavaju njihove stavove, one stvari koje mogu sebi pripisati, ali kada je riječ o stihovima u kojima se nalaze drugačija značenja, ostaju bez teksta. Ako tako posmatramo, onda dolazimo do zaključka da je Hafiz bio pjesnik i umjetnik sa krajnje nastranim moralnim nazorima, a na vrhuncu poetskog umijeća. To je jedna vrsta tumačenja.

Neko može upitati u čemu je problem takvog tumačenja. Zar čvrsto tvrdimo da Hafiz nije bio takav? Naš cilj je da vidimo kakav Hafiz uistinu jeste bio. Takav način razmišljanja, odnosno materijalistički pogled pjesnika na svijet, nije ništa novo i neobično u povijesti islamske civilizacije. Uvijek je postojao jedan broj pjesnika koji su svoja umjetnička djela stvarali u ovoj formi i koji su bez ustezanja i otvoreno predočavali svoje materijalističke nazore. Evropljani ih zovu epikurejcima i hedonistima. Budući da ni oni sami nisu saglasni oko iznesenih označavanja, jer neki smatraju da Epikur nije bio hedonista u tolikoj mjeri, ovo pitanje ostaje na terminološkoj razini.

Jezidizam

U povijesti islama Jezid ibn Muavija je bio prvi pjesnik koji je u svojim pjesmama ismijavao vjerska, moralna i duhovna značenja i koji je otvoreno pjevao o uživanju, zabavi, vinu, ženama i sl. Prema tome, ono što Evropljani nazivaju „epikureizam“ muslimani trebaju zvati „jezidizam“ jer je Jezid bio prva osoba u povijesti islama koja je o tome govorila. Naravno, Jezid je bio veoma vješt i rječit pjesnik. Čuo sam da je njegov divan već štampan. Poznato je da je Kadi ibn Hulkan, jedan od napoznatijih islamskih alima i historičara, čije djelo predstavlja jedan od temelja islamske historiografije, volio Jezidovu poeziju, a i sam je bio književnik. On nije cijenio Jezida kao čovjeka, ali je bio zadivljen njegovim pjesmama. U Jezidovim pjesmama otvoreno se ismijavaju sve moralne, vjerske i duhovne vrijednosti, nasuprot uživanju i slavljenju prirode. To se, naprimjer, vidi u sljedećim stihovima:

O drugovi moji, na noge!

 Oslušnite pjesmi zvukove!

 Čaše vina pune ispijte!

 Priču o moralu pustite!

Moral i duhovnost poriče posebno onda kada poziva hedonizmu:

Lutnje jecaj meni brani,

 poslušati dok uče ezani.

 Umjesto hurije iz Dženneta,

 Odabrah staricu iz bureta.

U arapskom jeziku starica je aluzija na staro vino.

Primjer:

Sunašca čokota dno krčaga je sazviježđe

Istok joj krčmar, zapad usne mi

Dok iz krčaga u čašu se spušta

Ko od Zemzema do Hatima što kreću se hadžije.

Pa ako je danas zabranjen prema Ahmedovoj vjeri

Uzmi ga prema Isa ibn Merjeme vjeri!

Ili kada govori o džamijama:

Džamije ostavi pobožnjacima nek’ ih nastane

Na prag krčme sjedi, tu nas napoji!

Baš, slavlje je u potezanju vina,

Za klanjače nema dunjaluka i dina.

Gospodar nije rekao: Teško onima koji piju vino!

Nego, onima koji namaz obavljaju teško!

Motivi omalovažavanja džamija i vjerskih obreda zastupljeniji su u našoj irfanskoj poeziji od onih u arapskim pjesmama o uživanju i pijankama. Također, u našoj klasičnoj poeziji zastupljeni su i motivi koji se odnose na pitanje nedovoljnog razumijevanja za društvene tegobe: “Ako postoji obaveza, onda je to uživanje u cvijeću i pijenje vina. Uzmi novac, piće i lijepe stvari kao što je cvijeće i nek bude šta će biti!”

Muavija je bio zabrinut zbog Jezidovih pjesama, jer je Jezid trebao biti njegov nasljednik. Pošto je Muavija bio iskusan političar, znao je da Jezid na ovaj način potkopava hilafet, posebno zbog toga što nije pokazivao zanimanje za vlast. Da bi zainteresovao sina za vlast i vojne poslove, poslao ga je u pohod na rimsku vojsku i postavio ga za zapovjednika islamske vojske. Vojska je krenula, ali Jezidu se nije išlo. Krenuo je tek nakon što se vojska udaljila i stigla do jednog samostana. Kasnije, nakon što se vojska utaborila na nekom odredištu, do njega je stigla vijest da je zavladala zaraza i da vojnici padaju pokošeni bolešću poput jesenjeg lišća. U samostanu se Jezid odao uživanju i razvratnom provodu sa nekom ženom po imenu Ummu Kulsum. Uopće nije razmišljao o vojsci i ratu. Tom prilikom ispjevao je stihove koji ukazuju na nezainteresiranost za teškoće običnih ljudi.

Šta narod zadesi briga me nije,

bolest i pošasti usred Kazkazuna.

Dok podignutih ruku na tepih se naslanja

Kod mene, u samostanu Ummu Kulsuma

Kasnije su i drugi pjesnici krenuli njegovim stopama. Ebu Nuvas, jedan od najboljih pjesnika klasične arapske poezije, spada u tu kategoriju. Njihove pjesme su služile da zadovolje strasti aristokratije i vladara. Dvorski pjesnici, zabavljači i njima slični, koji su željeli zadobiti pažnju vladara, na zabavama i sijelima citirali su ovakve stihove, čime su upotpunjavali atmosferu razvrata i nemorala.

Oni koji Hafiza tumače na materijalističkim osnovama posmatraju ga upravo u hedonističkom svjetlu. A ono što ga nesumnjivo dovodi na udar mogućih optužbi jeste, po meni, činjenica da je prvi stih u prvom gazelu njegovog Divana, preuzet od Jezida:

Krčmaru, okreni čašu i piće ponudi,

Jer ljubav sprva učini se lahka, al’ dođoše teškoće.

Smatra se da ovaj prvi stih pripada Jezidu, a u originalu glasi:

Okreni čašu i piće ponudi, krčmaru!

Cijeli distih glasi:

Ja otrovan hašišem i pićem sam,

Okreni čašu i piće ponudi, krčmaru!

Ovaj stih ide u prilog tvrdnji da je Hafiz bio hedonistički pjesnik i sljedbenik Jezida. Neki kasniji pjesnici pokušavali su ga opravdati, a neki su ga optuživali zbog toga što je posudio Jezidove stihove. Sudi u svom komentaru Hafizovog Divana navodi da je pjesnik po imenu Ehli Širazi pokušao opravdati Hafiza i s tom namjerom je napisao sljedeće stihove:

Usnih noći jedne Hafiza slavna

O ti što u znanju i mudrosti nema ti ravna!

Od Jezida stihe zašto pripisa sebi?

Pored znanja i savršenstva pri tebi?

Reče: Neupućen u ovo ti si ost’o,

Bezbožničko, znaj, vjerniku je prosto.

Međutim, drugi pjesnik po imenu Katibi Nišapuri nije se složio sa takvim pristupom, pa kritikuje Hafiza na sljedeći način:

Velikom Hafizu čudim se

Tako bespomoćan li je.

Šta mudro u stihu Jezidovu slavi,

na čelo Divana baš njega da stavi?

Iako je muslimanu, bezbožničko

O tom priče nema, odobreno

Al’ za lava vel’ka je skaradnost

Iz čeljusti kera zgrabiti kost.

U svakom slučaju, ovo je dokaz za tvrdnju da je Hafiz bio materijalistički i hedonistički pjesnik. U nastavku ćemo pokušati pokazati šta je istina. Da li Hafizov Divan zaista treba tumačiti na ovaj način? Da su sve Hafizove pjesme bile istovjetne i slične onima koje smo navodili, odgovorili bismo potvrdno. U tom slučaju ništa nas ne bi sprječavalo da kažemo da je Hafiz zaista bio hedonista. Ukoliko bi se postavilo pitanje zašto Hafiza nazivaju “jezik skrivenog svijeta” i zašto ga smatraju svetim pjesnikom, odgovorili bismo da je to greška, jer to nije stav historije, nego mišljenje običnog naroda. S obzirom da je cijeli Divan istovjetan, onda to znači da je Hafiz uistinu bio materijalista i hedonistički pjesnik.

Ali, to nije prava istina jer sve Hafizove pjesme nisu iste, niti prožete hedonizmom. Ukoliko Hafiza budemo prosuđivali na taj način i ukoliko nas optuži za klevetu, nećemo imati odgovora. Ako neko želi govoriti o Hafizu na osnovu njegovog Divana, onda mora iščitati cijeli Divan od početka do kraja.

U vezi s Kur’anom je rečeno: “Jedni dijelovi Kur’ana tumače druge dijelove.” A sam Kur’an za sebe postavlja metodologiju:

On tebi objavljuje Knjigu, u njoj su ajeti jasni, oni su glavnina Knjige, a drugi su manje jasni. Oni čija su srca pokvarena – željni smutnje i svog tumačenja – slijede one što su manje jasni.

Kur’an je prvi govorio o jasnim (muhkemât) i manje jasnim (mutešâbihât) ajetima. Međutim, to da muhkemât ajeti predstavljaju glavninu Kur’ana, znači da oni predstavljaju referentnu osnovu cijele Knjige i kriterij za tumačenje mutešâbih ajeta. Ako želimo neke kur’anske ajete izvući i postaviti kao kriterij, onda ćemo doći do zaključka koji ne odgovara namjeri samog Kur’ana. Većina velikih djela su takva da nije moguće na osnovu dijelova prosuđivati o cjelini.

Sam Hafiz u svojim pjesmama daje određene smjernice i ključ za njihovo razumijevanje. Koristeći određene riječi i termine on želi ukazati na tumačenje. Naprimjer, riječi kao arif, sufija (naravno, Hafiz sufije veoma često kritizira), salik, tarik, tarikat, putnik, muršid, pir i sl. predstavljaju svete termine za Hafiza. Navedene riječi upućuju na to da Hafizov Divan pripada skupini irfanskih divana. S tim u vezi, prije svega je potrebno upoznati se sa istaknutim arifima.

Hafiza, kao ni Dželaluddina Rumija Mevlanu nije moguće odvojiti od arifa niti njegovu poeziju tumačiti izdvojeno od irfana. Hafiza je potrebno tumačiti u skladu sa irfanskim nazorima i istovremeno uzeti u obzir prednosti i nedostatke njegove poezije. Prema tome, neophodno je načiniti uvid u za sebe postavlja metodologiju:

On tebi objavljuje Knjigu, u njoj su ajeti jasni, oni su glavnina Knjige, a drugi su manje jasni. Oni čija su srca pokvarena – željni smutnje i svog tumačenja – slijede one što su manje jasni.

Kur’an je prvi govorio o jasnim (muhkemât) i manje jasnim (mutešâbihât) ajetima. Međutim, to da muhkemât ajeti predstavljaju glavninu Kur’ana, znači da oni predstavljaju referentnu osnovu cijele Knjige i kriterij za tumačenje mutešâbih ajeta. Ako želimo neke kur’anske ajete izvući i postaviti kao kriterij, onda ćemo doći do zaključka koji ne odgovara namjeri samog Kur’ana. Većina velikih djela su takva da nije moguće na osnovu dijelova prosuđivati o cjelini.

Sam Hafiz u svojim pjesmama daje određene smjernice i ključ za njihovo razumijevanje. Koristeći određene riječi i termine on želi ukazati na tumačenje. Naprimjer, riječi kao arif, sufija (naravno, Hafiz sufije veoma često kritizira), salik, tarik, tarikat, putnik, muršid, pir i sl. predstavljaju svete termine za Hafiza. Navedene riječi upućuju na to da Hafizov Divan pripada skupini irfanskih divana. S tim u vezi, prije svega je potrebno upoznati se sa istaknutim arifima.

Hafiza, kao ni Dželaluddina Rumija Mevlanu nije moguće odvojiti od arifa niti njegovu poeziju tumačiti izdvojeno od irfana. Hafiza je potrebno tumačiti u skladu sa irfanskim nazorima i istovremeno uzeti u obzir prednosti i nedostatke njegove poezije. Prema tome, neophodno je načiniti uvid u životi djelo istaknutih arifa kako bismo vidjeli da li je među njima bilo uobičajeno koristiti terminologiju koju je koristio Hafiz. Naime, poznato je da je simbolički način govora i pjevanja, odnosno korištenje riječi koje imaju drugo značenje bilo uobičajeno među arifima i islamskim misticima, kako onima koji su govorili arapski, tako i onima koji su govorili perzijski jezik. Dakle, to je bila uobičajena praksa prije Hafiza, te su čak i sami arifi tvrdili da koriste jezik simbola i riječi koje imaju posebno značenje. To se ne odnosi samo na Hafiza, niti na period u kome je živio, čak ni samo na perzijski jezik. Ukoliko bismo o ovoj temi detaljnije govorili, morali bismo objasniti i mnoge druge stvari. U nastavku ću o tome govoriti samo onoliko koliko je potrebno da se data materija približi čitataocima.

 Hafizov irfan