REŠAD HAFIZOVIĆ

Često se ističe da je islamska umjetnost plod svadbenog veza “mudrosti i kreativnog umijeća”. Drugim riječima, njen prostorni pol čini sakralna islamska arhitektura, dok njen vremeniti pol čini islamska kaligrafija. Ona prva vodi ljudsku dušu Božijoj Prisutnosti kroz vješto manipuliranje horizontalom prostornosti, svjetla i zvuka, dok islamska kaligrafija usmjerava ljudsku dušu Bogu kroz vertikalu slojevane vremenitosti, počevši sa svjetovima osjetilnog (mulkī), preko svjetova imaginalnog (malakūtī), pa sve do univerzuma zamišljenog Bitka (dhihnī).

 Uzajamno prožimajućom igrom unutarnjih univerzuma duše i spoljašnjeg prostora džamije razvija se arabeska unutarnjih značenja i opažaja duše (mushāhadāt) koja se u stanju vlastite kontemplacije (cum templum/ mashad) pretvara u vlastiti hram, džamiju ili svetilište u nama. Upravo tako kao da se savršeni sklad sakralnog arhitektonskog zdanja jednostavno odrazio u ogledalu duše, onako kao što se u ogledalu duše savršena čovjeka (insān kāmil) odražava punina sklada (tawfīq) makrokozmosa u pojedinačnom ljudskom mikrokozmosu. To je ona tačka unutar svete umjetnosti islama gdje se savršeno preklapa isrā’ sakralne arhitekture islama i svjetlosni mi‘rāj svete kaligrafije islama.

To je onaj trenutak u kojem unutarnja značenja svetih kaligrafskih ispisa svojom uzlazno-silaznom spiralom i rotiranjem svako četverokutno arhitektonsko zdanje prevode u beskonačnu kružnicu kupole koja svojim vrhom spaja nebo i Zemlju, dodiruje metafiziku i transcendenciju, prevodeći nijemu tišinu vječnosti u savršenu psalmodiju kur’anskog teksta i psalmodiju svekozmičkog dhikra, koja se razliježe potkupolnim univerzumima makro i mikrokozmosa. S druge strane, sa samog vrha kupole, koja simbolizira transcendentno božansko Središte, započinje razvijanje svekozmičke arabeske koju ispisuju teofanizirajuća.

 Najljepša Imena Božija (al-asmā’ al-husnā) kao poluge sveukupnog postojanja (usūl al-wujūd) i kao amfibolična ontološka odora Bitka (iltibās al-wujūd) u njegovom stalnom  samootkrivanju/samozakrivanju.  Ova svekozmička ili makrokozmička arabeska sakralne arhitekture islama predstavlja i savršeni egzistencijalni obrazac makrokozmosa kao “mjesta” povezivanja svakog djelića makrokozmosa u jedinstvenu cjelinu. Tu činjenicu posvjedočuje i sami arapski pojam jāmi‘a, kojim pečatni Poslanik islama, a.s., oslovljava makrokozmos kao “svekozmičko svetilište” u koje dolaze uzvanici Milostivoga (Maryam, 85), koji iz različitih formi spoznajne kulture u vlastitoj spoznajnoj potrazi hitaju ka “makrokozmičkoj i svetopovijesnoj trpezi kur’anskoga logosa” (ma’daba qur’āniya).

 Isti ovaj poslanički pojam koristi se u sakralnoj arhitekturi islama, kojim se oslovljava arhitektonsko svetilište (ka’ba-jāmi’a) u kojem se okupljaju vjerujući kao u mjestu središnjeg liturgijskog prostora, gdje se sve kulturne različitosti u muslimanskoj Ummi gube i nestaju u bjelini vječitih ihrāmskih snjegova sveprisutna, a ipak nevidljiva Bitka. Jednom riječju, jāmi’a u svojoj makrokozmičkoj i arhitektonskoj formi istodobno predstavlja repliku univerzuma i sukus univerzalne umnosti, repliku kroz koju svakog trena prolaze silnice Božije tvoračke energije ovaploćene u Istini, Uzvišenosti, Ljepoti, Dobroti, Suptilnosti, Ljubavi, Plemenitosti, Samilosti… silnice neprestanih teofanija Božijih Imena i Atributa. Ista se slika primjećuje u hodočasničkom prizoru u Mekki, kada se kockasto zdanje Ka’be, kao središte i srce makrokozmosa i mikrokozmosa, preobrazi u beskrajni krug žive hodočasničke rijeke za koju niste sigurni da li izvire iz nedosezljivih dubina tog zemaljskog središta ili neprimjetno uvire i nestaje u njegovoj transcendentnoj vječnosti.  Ako islamska arhitektura izražava prostornu dimenziju islamske umjetnosti, posebno kupola u sakralnoj arhitekturi islama, koja simbolizira nebo i svijet metafizičke kulture u islamu, kaligrafija izražava njenu vremenitu dimenziju. Ispisujući kur’anske ājete i poslaničke pravorijeke, islamska kaligrafija čini vidljivim nevidljivi duh Riječi Božije i svjetlom tinte, tim svjetlosnim krvotokom duha, unosi dašak vječnosti u makrokozmičku prolaznost. Ukrašavajući zidove džamija, tekija, mauzoleja, kuća i obrazovnih zavoda, islamska kaligrafija stvara onu vrstu ozračja u kojem muslimanska svijest

neprestance leluja između neba i Zemlje, između ta’wīla teksta i ta’wīla duše svakog prisebnog muslimana. Ta’wīl u oba slučaja je stalno traganje za iskonom, za istokom, za cikom zore bivstvodavnog Naloga (kun) i cikom zore u kojoj je duša svakog čovjeka postala predmetom samousredotočenja tog Naloga koji joj dariva dah života i disanja u prostoru i vremenu. A kaligrafija, koja u sebi sukusira slojevanu ideju vremenitosti u islamu, počevši od tmaste kozmičke (zamān kathīf), pa sve do one profinjene imaginalne vremenitosti (zamān latīf), put je koji svaki dan usmjerava dušu ka tom praiskonu, ka orijentu svijeta mentalne egzistencije, izazivajući u njoj novi nadisaj čežnje za ljepotom oblika kaligrafskog slova Teksta i za ljepotom duha tog Teksta.

 Ona vrlo vješto, poput stvaralačke imaginacije (khayāl) koja, svakako, nadahnjuje kaligrafa, u isti mah uspijeva zaodjenuti čistu metafizičku ljepotu (ihsān/jalāl) tekstualnog značenja u osjetilnu ljepotu (jamāl) kaligrafski ispisane forme slova Teksta. Ta naizmjenična razigranost forme i suštine, metafizičke i osjetilne ljepote, zbilje i pričina u islamskoj umjetnosti upravo je plod stvaralačke imaginacije koja u isti mah posvješćuje kako je to kada se klanjaš Bogu kao da Ga vidiš,  a kako kada Ga vidiš onako kako vidiš pun Mjesec u vedroj noći.

Stvaralačka imaginacija je ta koja ima moć imaginaliziranja (takhayyul, tamaththul), to jest sposobnost da u osjetilnoj formi pokaže nadosjetilnu zbilju, i osjetilnu formu u nadosjetilnoj zbilji. Ukratko, ona nevidljivo čini vidljivim, a vidljivo čini nevidljivim, nikada ne dopuštajući da se jedno stopi s onim drugim, jer je ona kognitivna i kozmološka pregrada (barzakh), baš kao što ni tinta, kao svjetlosni krvotok duha, ne dopušta da se forma Teksta stopi sa svjetlosnim značenjem Teksta koji posreduje.

Kako bi inače glasonoše Božije mogli primiti božansko nadahnuće i prevesti ga/verbalizirati unutar osjetilne forme ljudskoga jezika? I kako bi se, bez stvaralačke imaginacije, moglo uopće pojmiti islamsko Svjedočanstvo vjere (kalima al-shahāda) “da je samo Allāh istinski Bitak” kojemu pričin nema pristupa, baš kao što se, analogno govoreći, Šejtan ne može imaginalizirati u Muhammedov, a.s., lik,  kao ni u lik svakog onog ko gleda svijet njegovim očima i ko sanja istinite snove kakvi su bili njegovi?

Stoga je sve, osim istinskog, čistog Bitka (wujūd muhidd), plod stvaralačke imaginacije unutar bivstvodavne imaginacije teofanizirajućih Imena Božijih (khayāl f ī khayāl al-tajalliyāt) u makrokozmosu. Sve oko nas i u nama samo su znakovi/tragovi Bitka (Fussilat, 53) po kojima nas stvaralačka imaginacija vodi Bitku koji te tragove/znakove ostavlja, baš kao što nas verbalizirani kaligrafski ispis u islamskoj umjetnosti, osmišljen stvaralačkom imaginacijom kaligrafa, vraća na Vrelo života sa kojeg dolazi neodoljivi pjev bivstvodavnih riječi što ih po znakovima (āyāt) i simbolima (amthāl) šalje posvuda razgovorljivi Čisti Bitak.

Islamska umjetnost kao umjetnost znakova i simbola Beskrajno je mnoštvo znakova i simbola kojima se razmeću teofanije Božijih aktualizirajućih Imena u makrokozmičkom imaginalnom snoviđenju, pa je stoga i prilično golema lepeza kaligrafskih stilova u islamskoj umjetnosti koja se razvijala unutar različitih kulturnih konteksta i vrlinom genija raznovrsne kulturne i socijalne imaginacije brojnih muslimanskih pokoljenja. Kaligrafski ispisi u različitim kaligrafskim stilovima islamske sakralne umjetnosti nemaju samo estetsku vrijednost i svrhu.  Naprotiv, oni prvenstveno imaju epistemološku nakanu. Sedam zvaničnih kaligrafskih stilova pisanja simbolizira i sedam hermeneutičkih paradigmi tumačenja svetoga Teksta i poslaničkih pravorijeka. S druge strane, oni predstavljaju i različite puteve epistemološke potrage za univerzalnim formama spoznajne kulture u islamu, jer čitanje (qirā’a), pisanje (kitāba) i spoznavanje (dirāsa) jednako su vrednovani, potpuno izjednačeni sa bogobojaznošću (taqwā) i obrednom praksom (‘ibāda) vjerujućeg i mislećeg islama. Islamska kaligrafija stoga predstavlja najsnažnije ustajanje protiv zaborava, neznanja i duhovne smrti. Potom, ona otvara mnoštvo puteva za sve uzvanike Milostivoga (Maryam, 85), vođene raznovrsnom spoznajnom kulturom, i poziva ih da uđu u “makrokozmičku džamiju” preplavljenu znakovljem “ontološkog jezika” (lugha al- -mukawwanāt) kur’anskih riječi, i vrlinom svjetla beskrajnog znanja pronađu put do Bitka kao izvora svjetlosti i znanja, i poklone mu se slavom vlastitog prosvijetljenog duha. Ali ona, isto tako, otvara vrata svete povijesti, na čijem platnu su bogoduhi rodoslovni ispisi (lugha al-hurūf) sveobuhvatna i po svim svetopovijesnim obratnicama ispisivanog kur’anskog logosa, kao jedinog i uvijek živog svjedoka svih nepatvorenih Riječi Božijih.

Kaligrafija sve to čini kako bi pomogla svakom “uzvaniku Milostivoga” da ondje pronađe onoga koji je “Punina svih riječi Božijih”i kako bi oni iz njegovih usta osluhnuli pravovjerno čitanje (qirā’a) i umilnu psalmodiju (tartīl) svetog kur’anskog Teksta. Ko pronađe “Puninu božanskih riječi”, pronašao je “Najhvaljenijega u ljudskome rodu” (Ahmad, a.s.), čiji ljudski i poslanički lik je prvooblikovani u odnosu na likove svakog drugog stvorenja, i bespremačno izvoran da ga “majstoriluzije” (Iblīs) ne može imaginalizirati, a još manje prokrasti se u njegova istinska snoviđenja i ondje učitati svoja zlokobna šaptanja.

 A kada se ondje pronađe “Najhvaljeniji u ljudskome rodu”, pronaći će se i najneposrednija blizina Jednosušnoga Bitka (al-Ahad) koji je izvor svake hvale i pohvale. Zaključne misli Islamska kaligrafija podjednako koliko i islamska sakralna arhitektura svakog “uzvanika Milostivoga” privodi Allāhu, koji je jedini izvor Istine, Ljepote, Dobrote, Mudrosti, Ljubavi Plemenitosti i svega drugog što ova dva suštinska segmenta islamske umjetnosti čini svojevrsnim darom s Neba, darom koji ljudima vraća sjećanje na njihov istinski duhovni zavičaj. Oni također predstavljaju i smjerokaz Milosti koji ljudima nepogrešivo pokazuje kako i gdje tražiti i pronalaziti Božiju Prisutnost i Božije samozatjecanje u srcu svakog egzistenta. Da bi u svakom vremenu i prostoru mogla vršiti ovu svoju egzistencijalnu ulogu, islamska umjetnost mora stalno u svadbenom vezu držati Mudrost (hikma), Ljepotu (jamāl) i Dobrotu (ihsān) (al-Baqara, 195).

Tim prije jer ona nije umjetnost umjetnosti radi, već umjetnost života radi. Štaviše, ona je snažan životvorni impuls uključen u sami ritam svakidašnje egzistencije, i ona ne dopušta da bude svedena na izolirani muzejski prostor i na tek rijetke kalendarske trenutke i prigode unutar jedne kozmičke godine. Koliko god je povezana sa životom, islamska je umjetnost podjednako tako povezana sa svetošću i s Bogom, jer ona, u konačnici, ispunjava onaj temeljni zahtjev islamkog religat – tawhīd, to jest duhom vlastite iskonske jednosušnosti privodi i povezuje ljude sa Jednosušnim Bogom (Allāh al-Ahad) čija Ljubav drži na okupu svako parčeMakrokozmosa, ali i svaku dušu živu, koja bez te Ljubavi ne bi mogla preživjeti niti jedan tren. Ljepota islamske umjetnosti neprestance privlači ljubav, ljudsku i božansku. Suptilno prisustvo ljepote i ljubavi u džamiji, u muslimanskoj kući, u mauzoleju ili u tekiji ondje uzrokuje samu sakīnu, onaj duboki mir koji izravno istječe iz Prisutnosti Božije. Prema tome, ondje gdje je ljepota ondje je i ljubav; tamo gdje je ljubav ondje je i Prisutnost Božija i blagoslov (baraka); tamo gdje je Prisutnost Božija i baraka ondje se njeguje dobročiniteljska ljepota i dobrota (ihsān), a od ove se potonje nijednog trena ne odvaja iskrenost (ikhlās), koja svakoj ljubavi dariva nesebičnost, baš kao što ljepota nadahnjuje ljubav i potiče je da pokrene i nadahne naše duše u nama.

Ovako suptilno iznijansirana, islamska umjetnost u isti mah odgaja i obrazuje muslimana i svakog drugog ko umije da se otvori njenom utjecaju. Stoga se u islamu i kaže da svaki umjetnik nije neki poseban čovjek, nego je svaki čovjek, za islamsku umjetnost, posebna vrsta umjetnika po sebi i za sebe. Odgajan i njegovan snagom svake vrste spoznajne kulture, čovjek islama jednako je tako njegovan i odgajan raskošnim sadržinskim sedimentom islamske tradicionalne i svete umjetnosti, sedimentom u koji je smiren model ćudorednog adaba pečatnog Poslanika islama, a.s., u čijem su personalitetu odjedared utkani umnost, uzorno ponašanje i ophođenje, elegantnost, elokventnost i mudri govor.

Stoga je on i prozvan “Kur’ānom koji hodi Zemljom”, a svaki musliman koji ga takvog slijedi prozvan je samom sjenom tog sadržaja u prostoru i vremenu ovdašnjeg života i svijeta. Recitiranje Kur’āna, kao liturgijski čin par excellence u svakidašnjem životu jednog muslimana, predstavlja najuzvišeniju formu islamske umjetnostiiz koje su izvedene sve ostale forme te iste umjetnosti. Precizna umjetnost tajwīda i raskošna znanost tilāweta ili maqāma, to jest posebnih muzičkih metoda kojima se recitira Kur’ān, na svjetlo dana iznosi ljepotu i geometriju bogoduhe kur’anske riječi kakva je ona nekoć bila otkrivena pečatnom Poslaniku islama, a.s.

 Ova vrsta islamske umjetnosti uvodi recitatora/učača i slušatelja u sami proces božanskog čina otkrivanja bogoduha kur’anskog logosa, ali i u proces poslaničkog čina primanja istoga, izazivajući duboke i učinkovite preobrazbe u dušama ljudi. Neodoljivi zvuk recitirajuće kur’anske riječi je individualna i komunitarna himna u svakidašnjem životu muslimana, a takav musliman nije samo puki nosilac puninske Istine o Apsolutnome Bogu, već i glasnik bespremačne Ljepote koja se ne imitira nego se prima na dar, baš kao što se ne imitira ni sami božanski stvoriteljni čin, nego svaka duša živa od njega prima vlastiti životvorni dah. Iz nepotrošive metafizičke esencije kur’anske ljepote dolazi svaka druga forma ljepote koja sustavno prožima tradicionalnu islamsku kulturu i civilizaciju, a sama ljepota kur’anske riječi je bespremačan kriterij svemu što je izvorno, nepatvoreno islamsko unutar ljudske zajednice. Uostalom, svaki musliman koji do sebe drži poslan je u ovaj svijet da ga učini lijepim, dobrim, pitomim i krijeposnim (Āl ‘Imrān, 110).

 Izvor ljepote kur’anske riječi je u samoj Božijoj Ljepoti, a od iste te Ljepote je doznačena, s mjerom određenom, ljepota svjetova i univerzuma, i upisana u srce svake stvari po teofanijama Lijepih Božijih Imena, koja su, istodobno, poluge svjetova i univerzuma (usūl al-wujūd), i riznice nebesa i Zemlje (khazā’in), iz kojih svoj udio božanske Ljepote prima svekoliko Božije stvorenje (al-Hijr, 21). Dok psalmodira/recitira bogoduhu kur’ansku riječ, svaki musliman na taj način doziva Boga njegovim Najljepšim Imenima (al-asmā’ al-husnā) zapisanim u srcu kur’anskog Teksta (al-A’rāf, 180), ali također doziva i svaku razumnu ljudsku dušu da se odazove tom zovu i dođe kao “uzvanik Milostivoga” da uzme svoj dnevni udio Milosti Božije sa “kur’anske trpeze” spuštene na Zemlju.

 Čin recitiranja bogoduha kur’anskog Teksta smjera na krajnju uzvišenu svrhu ljudskoga života: da očisti ljudsku dušu, odnjeguje ljudsku ćud i vrati čovjeka iz svakidašnje zaboravnosti u stanje stalnog sjećanja na Boga. Baš onako kako je to onomad kazao pečatni Poslanik islama, a.s.: “Poslan sam da savršenstvu privedem ljepotu ljudske ćudi.” Potčinjena svrsishodnosti gornjeg poslaničkog pravorijeka, islamska tradicionalna i sveta umjetnost samo je raison d’être islamskom kanonskom pravu, teologiji, filozofiji i sveukupnoj muslimanskoj učenosti. Ona u svim svojim formama i segmentima predstavlja kapiju kroz koju se prolazi u svijet transcendencije i metafizičke kulture, ondje gdje se dosežu najdublje istine o kozmosu kao sjeni Najljepših Allāhovih Imena, o bogoduhoj kur’anskoj riječi kao punini božanske mudrosti i o ljudskom personalitetu kao samom “sukusu Bitka”. Zanemarivanje svekolikih formi islamske umjetnosti ne uskraćuje nam samo uvid u naš smisao za estetikom, nego nam uskraćuje i uvid u etički, intelektualni i duhovni integritet našega života, jer kako god je naše tijelo ovisno o onome što konzumiramo svaki dan i postajemo nalik tome, jednako tako je i naša duša ovisna o onome šta gledamo, šta slušamo, šta čitamo i o čemu razmišljamo svaki dan.

Časopis Živa baština