Osjećaj ljubavi prema vjeri, naklonjenost i težnja ka skri­­venim svjetovima te otkrivanje natprirodnih i metafizičkih tajni dio je ljudskih nagona i njegove prirode. Ovaj nagon po­sljedica je privlačenja(1) Voljenog, tj. Njegovog privla­če­nja kontingentnog(2) svijeta ka Sebi, a posebno čovjeka kao ple­menitog stvorenja ka Njegovom položaju apsoluta i bes­­konačnosti, dok je duh magnetizma upravo duša duše koja se tumači i kao duša ili hakikat hakikata, osnova pra­is­kon­skog vječnog, izvor ljepote i ishodište postojanja i kraj­nos­ti savršenstva.

َلكُلُّ عِبارَةٌ وَ أنتَ المَعنى يا مَن هُوَ لِلقلُوُبِ مِغناطِيسٌ

“Cijeli svijet kontingentnog postojanja u položaju je izraza, a Ti Si njegovo značenje, o Ti Koji pri­vla­čiš srca.”(3)

Ovo istinsko magnetno privlačenje uzrokuje cijepanje po­vezanosti sa prirodom i ograničenjima duše, kretanje ka svi­jetu nadmaterijalnosti, apsolutnosti, neograničenosti i na kra­ju iščeznuće u radnji, imenu i atributu Svetoga Bitka, Is­hodištu svih ishodišta, Krajnosti svih namjera, dok je op­sto­janje cjelokupne egzistencije ovisno o postojanju Obo­ža­vanog, Onoga Koji je uzvišeniji od svake radnje koja se mo­že zamisliti.

جَذبَةٌ مِن جَذَباتِ الرّحمَنِ تُوازِى عِبادَةَ الثَّقَلَينِ

“Jedno privlačenje od Božijih privlačenja jed­nako je sa stanovišta uticaja na usavr­ša­vanje čovjeka ibadetu ljudi i džina.”

Čovjek u svojoj skrivenoj biti i prirodi otkriva poticaj za kretanje ka željenoj Kabi te uz pomoć snage duhovne in­tuicije i Božanske prirode otpočinje putovanje cijelim svo­jim bićem ka ovom cilju. Prema tome, svi organi i udo­vi trebaju učestvovati u ovom putovanju. Svijet tijela i ma­te­rije, koji čini čovjekovu ovozemaljsku prirodu, svijet mi­sli i formi, koji gradi njegov Berzah, svijet razuma i nefs, koji predstavlja njegovu zbilju, svi trebaju biti uključeni upo­redo jedni sa drugima i potpomagati jedni druge na ovom putovanju.

Tijelo na tom putu treba svoje “lice” okrenuti Kabi i u sta­nju namaza obavljati kijam, ruku i sedždu. Um se treba osi­gurati od svojih suvišnih i nepoželjnih misli i usre­do­to­či­ti prema Sidretul-muntehâu.(4)  Duša se treba ispuniti svjet­los­tima Harema Božijeg i unutar sigurnosti Harema svetog je­dinstva ostati zapanjena i iščeznuti.

Iz ovoga jasno proizlazi koliko su oni koji obraćaju paž­nju na vanjštinu, koji se u ibadetima i dobrim djelima ogra­ni­čavaju samo na formu, koja se pored srži i suštine za­do­vo­ljava samom spoljašnjošću, koliko su takvi daleko od že­lje­ne Kabe i zaklonjeni od Njegove ljepote i susreta s Njim.

Isto tako, koliko su samo daleko od željene zbilje oni koji su se posvetili samo značenjima dubljih smislova, a iz­bjegavaju činjenje dobrih djela i ibadeta propisanih vje­ro­zakonom. Oni se, umjesto stvarnošću, zadovoljavaju ima­ginacijom i uobraziljom.

Zar Božija svjetlost nije rasuta i prisutna u svim mani­fes­tacijama kontingentnog svijeta?! Zašto onda da tijelo izu­zmemo od ibadeta i ovaj mali svijet lišimo otkrovenja Bo­žijih svjetlosti?! Zašto se ograničiti samo na izraze vi­so­kih značenja kao što su sjedinjavanje, srž, bit i ibadet srca?! Zar takav ibadet nije jednostran i manjkav?!

Srednji metod i srednji ummet jesu oni koji slijede vanj­sko i unutrašnje i sve razine svoga bića podstiču na po­kor­no­st Voljenom Svetom, stičući time opskrbu na ovom melekutskom(5) putovanju. Vanjštinu su prihvatili znakom unu­traš­njeg, a unutrašnje su uzeli kao dušu i zbilju vanjštine. Ovo dvoje su pomiješali jedno sa drugim kao mlijeko i šećer. Kroz vanjštinu su tražili sjedinjenje sa unutrašnjim, dok su unu­traš­­nje bez vanjštine smatrali rasutom prašinom.

“Moj Bože, osvijetli moju spoljašnjost poslušnošću Tebi, i nutrinu moju ljubavlju prema Tebi, i srce mo­je spoznajom Tebe, i dušu moju posmatranjem Tebe, i nutrinu moju potpunom sjedinjenošću sa svjetlošću Tvojom, o Vlasniče Uzvišenosti i Časti!”(6)

Iz ovoga se jasno da zaključiti kako za usavršavanje du­šei uznesenje (miradž) ljudskih savršenstava ni u kom slu­ča­ju nije dovoljno ograničiti se samo na božanske, inte­lek­tu­al­ne i misaone nauke, kao što je učenje i podučavanje filo­zo­fije. To je zato što osmišljavanje misaone logičke de­duk­ci­je i demonstracija dokaza na tačnim logičkim osnovama i is­pravnim uvodnim sudovima daruje umu zadovoljavajući re­zultat, ali ne ispunjava srce i dušu. Duša u ovom slučaju os­taje uskraćena za dosezanje zbilja i posvjedočenja Istine.

Filozofija posjeduje autentičnu vrijednost i naj­ple­me­ni­ti­ja je umska i spekulativna nauka koja dokazuje tevhid čvr­stim i neporecivim argumentima, otklanjajući svaki ob­lik sumnje, što i jeste u skladu sa onim na šta nas poziva ple­me­niti Kur’an, kao i predaje prenesene od duboko upu­će­nih u vjeru, Čistih Imama, čuvara Objave. Međutim, ogra­ni­ča­va­nje na filozofski i argumentirani tevhid u školi analize bez pokornosti srca, savjesti i unutrašnjeg svjedočenja manj­kav je i nedostatan posao.

Ostavljanje srca gladnim duhovne hrane skrivenog svi­je­ta i melekutske svjetlosti Božije Ljepote i Uzvišenosti, za­dovoljavanje pukim proputovanjem kroz knjige, bi­blio­te­ke, škole, učenjem i podučavanjem, pa čak i da to dos­tig­ne svoj najviši stepen, nije ništa više nego putovanje jed­no­ga organa, odnosno dijela cjeline, a zanemarivanje i os-tavljanje uzvišenijeg i odabranijeg organa gladnim.

Istinska vjera se pridržava i obraća pažnju na oba as­pek­ta, istovremeno upotpunjujući i usavršavajući skrivene ljud­ske potencijale u okrilju vjere. Istinska vjera s jedne stra­ne potiče na razmišljanje, a s druge naređuje iskrenost, čiš­ćenje srca od nataložene hrđe i pohote, poziva na smiraj srca, sigurnost i mirnoću misli, što i Kur’an u 9. i 10. ajetu sure Šems, nakon jedanaest velikih zakletvi, kazuje:

قَدْ أَفْلَحَ مَن زَكَّاهَا * وَقَدْ خَابَ مَن دَسَّاهَا

“Uspjet će samo onaj ko je očisti, a bit će izgubljen onaj ko je na stranputicu odvede.”

Obraćajući se čovjeku, ovi kur’anski ajeti razgovaraju sa njegovim unutrašnjim bićem i na najljepši način po­zi­va­ju mislioce i učitelje filozofije deduktivne škole na ro­bo­va­nje, samoposmatranje i preispitivanje savjesti da bi sa is­kre­nošću u djelu i radi zadovoljstva Božijeg – a u skladu sa ri­ječima Poslanika: “Svako ko četrdeset dana (sebe i svoje poslove) učini iskrenim samo zarad Boga, izvori mudrosti će poteći iz njegovog srca na jezik” – ključali izvori bo­žan­­ske spoznaje potekli iz njihovih srca na jezik, a nakon toga prerasli u uzburkanu bujicu misli i milostivih na­dah­nu­ća iz dubine duše.

Slava istočne filozofije, štaviše, ponos cijeloga svijeta fi­lozofije, Mulla Sadra Širazi, nakon života provednog u pro­mišljanjima o transcendentalnoj teozofiji (حكمت متعاليه),na­posljetku privučen i posvećen robovanju, ibadetu i pro­čiš­ćenju duše, u uvodu svoga veličanstvenog djela Asfar piše: “Kajem se mnogo Bogu što sam dio svoga života pro­­traćio izučavajući mišljenja kvazifilozofa, teoloških dis­ku­ta­nata, njihova površna zaključivanja, učeći njihove go­vo­re i metode rasprave, sve dok mi na kraju nije postalo jas­no, a u svjetlu imana i uz pomoć Božiju, da je njihovo za­klju­či­va­nje bez rezultata i da njihov put nije ispravan put. Zbog toga sam povodac svojih poslova prepustio Dobročinitelju Bogu i Njegovom Poslaniku, donosiocu radosnih vijesti i upo­zoritelju, i u sve ono što nam je stiglo od njega po­vje­ro­vali smo i potvrdili to, ne nastojeći da nađemo razumno ob­jašnjenje i naučni metod za govor Poslanikov, već smo se poveli za njegovom uputom, izbjegavajući ono od čega je odvraćao, a potčinjavajući se Božijim riječima: ‘Ono što vam je Poslanik dao – to uzmite, a ono što vam je zabranio – ostavite’, sve dok Bog nije otkrio srcu ono što je otkrio i bla­goslovom slijeđenja Poslanika ostvario se cilj.”

Ovom prilikom treba spomenuti najboljeg, najvećeg i vječ­nog fakiha, Božijeg mudraca i arifa sa početka prošlog sto­ljeća, merhuma Ajetullahul-Hakk mulla Husejnkolija Ha­medanija. Ovaj veliki fakih i mislilac bez premca, is­tak­nu­ti filozof koji je ovladao svim istinski vrijednim nau­ka­ma u svjetlu irfana i pročišćenju nefsa – protkavši znanje svjetlostima Lica Božijeg, svakoj posebno odredivši njeno mjesto i stepen – ostvario je krajnji cilj, tj. sigurnost Ha­re­ma Božijeg. Odgojio je učenike i predao ih školi irfana, a sva­ki od njih je blistajuća zvijezda na nebu vrlina i tevhida i osvjetljava svijet dokle se prostiru zrake zapažanja i ra­zu­mi­jevanja. Među njima su Aga sejjid Ahmed Teherani Ker­belai i njegov učenik, ponos fakiha, ukras arifa Hadži Mir­za Ali Aga Kazi, neka im Allah uveća položaj!

Ponos komentatora Kur’ana i oslonac istraživača, naš po­štovani učitelj Allame sejjid Muhammed Husejn Taba­ta­ba­i, i pored toga što se od početka života kretao uz pomoć dva­ju krila, nauke i djela, prošavši sve stepene filozofske i ir­fanske škole merhuma Kazija, nakon života provedenog u filozofskoj dedukciji i dokazima, ojačavajući intelekt ra­cio­nalnim naukama kroz djela Išârât, Asfâr i Šifâ, isto­vre­me­no potpuno zauzet unutrašnjim samoćama, Božijim taj­na­ma i irfanskim samopreispitivanjima, na kraju je zausta­vio svoju jahalicu na pragu svetoga Kur’ana i toliko se udu­bio u ajete da su za njega rasprava, razmišljanje, kiraet i tumačenje kur’anskih ajeta bili uzvišeniji od svakoga zik­ra i misli. Zadubljivanje u ajete bilo mu je draže i pružalo mu je veće zadovoljstvo od svake filozofske argumentacije i dokazivanja. On nije imao ništa, osim čiste poniznosti spram Posjednika Šerijata i njegovih plemenitih nasljed­ni­ka.

Poštovani prijatelj, obazriviji od brata, merhum aje­tul­lah šejh Murteza Mutahari, neka mu se Bog smiluje, kojeg po­znajem više od 35 godina, nakon života provedenog u uče­nju, raspravi, podučavanju, pisanju, moralnim propovi­je­di­ma, pažljivom izučavanju filozofije sa umješnom mišlju i kri­tičkim stavom, na kraju je zaključio sa sigurnošću da bez povezanosti sa unutrašnjim i Bogom Dobročiniteljem te bez napajanja srca sa izvora izlijevanja Božije milosti čo­vjek ne može steći sigurnost misli i mirnoću savjesti. Bez toga čovjek nikada neće moći ući u čisti Harem Božiji i tamo učiniti tavaf, stići do željene kible i čvrstim ko­ra­kom stupiti na mejdan te kao svijeća izgorjeti i istopiti se, ili – kao leptir koji sebe baca u vatru – postati vjernik koji op­čaran oduševljeno nestaje u bezobalnom moru suštine at­ri­buta i imena Svetog Obožavanog, dok se njegovo biće ras­­prostire u opsegu Njegove egzistencije.

Bdjenje u mrklim noćima, plač i tihe molitve u po­sljed­njim dijelovima noći, uranjanje u zikr i razmišljanje, zala­ga­nje na časovima Kur’ana, udaljavanje od zaljubljenika u Ovaj svijet i pohotnika, druženje sa Božijim prijateljima – bilo je osvjedočenje njegovog duhovnog putovanja. Neka mu Allah podari Svoju veliku milost!

لِمِثْلِ هَذَا فَلْيَعْمَلِ الْعَامِلُونَ

“Za ovako nešto neka se trude trudbenici.”(7)

إِنَّ اللَّهَ مَعَ الَّذِينَ اتَّقَواْ وَّالَّذِينَ هُم مُّحْسِنُونَ

“Allah je zaista uz one koji se Njega boje i grijeha klone i koji dobra djela čine.(8)

Nekad ranije zamoliše me da povodom godišnjice nje­go­vog šehadeta nešto napišem. Moja malenkost, koja sebe ne vidi dostojnom i uvelike zauzeta mnoštvom poslova, us­tegla se od prihvatanja ove obaveze. Međutim, nedavno, na­kon učestalih obraćanja ruha ovog poštovanog prijatelja, po­takao me da načinim ovaj mali zapis i dodam ga kao uv­od poslanici koju sam napisao o duhovnom putovanju i predam je za obveseljavanje ruha ovoga merhuma tra­gao­ci­ma za Istinom, putnicima predanosti Bogu koji su na pu­tu zbilje. U Njegovoj ruci uzda je poslova i od Njega tražim pomoć!

Osnova ove poslanice je suština i srž prvog kruga ča­so­va ahlaka i irfana koje je naš cijenjeni učitelj Allame Taba­ta­bai držao nekim učenicima 1368/69. hidžretske godine u is­lam­skom učilištu Komu. Ovaj rob je sve časove obje­di­ni­o u obliku knjige. Njeno iščitavanje smatrao sam uzrokom pro­svjetljenja i pročišćenja duše u razdobljima potištenosti, ne­raspoloženja i umora.

Sada, kada sam prošao jedan krug ove knjige, pojedina mjesta sam ispravio, a na drugim i nešto dodao. Sevabe ove knjige predajem ruhu Murteze Mutaharija. Neka Allah uve­ća njegov položaj!

Moj Bože, proživi ga sa Tvojim bliskim prijateljima, uči­ni ga od prijatelja Muhammedovih i njegove čiste po­ro­di­ce, a i nas! Tako Ti Milosti Tvoje, o Ti Koji Si od milo­sti­vih Najmilostiviji!

Sejjid Muhammed Husejn HUSEJNI TEHERANI

---

(1)  Privlačenje znači približavanje roba Bogu Njegovom blago­na­klo­noš­­ću spremljenom za roba u svemu onome ka čemu rob ima po­tre­bu tokom putovanja kroz postaje ka Istini, bez usiljenosti, napora i truda.

(2) Kontingencija: slučajnost, mogućnost, eventualnost; kontingentni svijet nasuprot nužnom svijetu.

(3) Sabzivari:Manzume, poglavlje o Božijim radnjama, str. 183.

(4) Aluzija na 14. ajet sure Nedžm.

(5) Melekut predstavlja svijet duša, svijet gajba (skrivenog) i svijet zna­če­nja, Džeberutsvijet svjetlosti, Lahut je Božanska Bit, dok Svijet Mulka čine materija i tijela, a nazivaju ga još i Svijet Šehadeta. Ta­ko­đer se kaže da se svaka stvar sastoji iz tri djela, i to: spoljašnjosti te stvari koja se naziva Mulk, njene unutrašnjosti koja se naziva Me­­le­kut, a Džeberut predstavlja granicu razdvajanja. (Preuzeto iz knji­­ge Irfanski termini od Seyyida Džafera Sedžadija.) Izraz Me­le­kut u Kur’anu javlja se na četirima mjestima: “I mi pokazasmo Ibra­hi­­mu Carstvo (Melekut) Nebesa i Zemlje da bi čvrsto vjerovao.” (El-En‘âm, 75.) “Zašto oni ne promisle o Carstvu (Melekutu) nebesa i Zemlje?” (El-A‘râf, 185) “Upitaj: ‘U čijoj je ruci je Vlast (Me­le­kut) nad svim?’” (El-Mu’minun, 88.) “Neka je hvaljen Onaj u Čijoj je ruci Vlast (Melekut) nad svim, Njemu ćete se vratiti.” (Ja Sin, 83.)

(6) Dova Imama Alija.

(7)  Es-Sâffât, 61.

(8) En-Nahl, 128.