Mevlud kao književna vrsta

Danijela Delić, prof.

Mevlud kao poetska književna vrsta pisan je od strane islamskih učenjaka, alima i pjesnika, koji su se divili liku i djelu najboljeg i najodabranijeg od svih poslanika. Ovakvim spjevovima su pokušali poezijom da iskažu svu ljepotu i svoje viđenje određenih dijelova Poslanikova života, a posebno njegovo rođenje. Već smo ranije spomenuli mevlud na turskom jeziku, koji je i najpoznatiji na ovim prostorima, a to je ujedno i najpopularniji mevlud u svijetu. Radi se o ranije pomenutom mevludu Sulejmana Čelebije iz Burse. Preveden je i na engleski jezik, a po uzoru na njega napisani su i mevludi na perzijskom, bengali, urdu i drugim svjetskim i lokalnim jezicima. Sulejman Čelebi bio je imam Ulu-džamije za vrijeme sultana Bajezida I, a titulu „čelebi“ mogao je da nosi samo izuzetan alim i učevan čovjek. Originalni naziv djela kod nas poznatog kao Mevlud bilo je Vesilet un-Nedžat ili u prijevodu Sredstvo spasa.

Ovo djelo napisano u formi mesnevije inspirisano je ljubavlju prema djelima i životu Poslanika a.s., rimuju se prvi i drugi stih svakog distiha, a kada je u pitanju metrika, spjevan je u jedanaestercu te se lahko pjeva prema ritmu jedne stare popularne turske melodije. Dr Fehim Nametak, u svom predgovoru uz Mevlud Bursali Sulejman-Čelebije, na str. 4, Sarajevo 1973. godine, koji je sam preveo i priredio, kaže i ovo: „Svoje znamenito djelo Vesilet-un-nedžat (Mevlud) napisao je potaknut jednim događajem koji se zbio u Ulu džamiji dok je on bio imam. Ovaj događaj, ukratko ispričan, tekao je ovako: neki perzijski vaiz (propovjednik) za vrijeme vaza, tumačeći 285. ajet sure Bekare, pogriješio je pomiješavši ovaj ajet sa 253. ajetom iste sure pa je rekao da među pejgamberima nema razlika, pa ni Muhammed a.s. nije uzvišeniji od Isa a.s. Tu se našao neki Arap koji je to pobio tumačeći isključivo 253. ajet, a kako je narod stao uz vaiza, to je Arap krenuo u obilazak Arabije, Egipta, Halepa i pribavljao fetve protiv vaiza; čak mu je pribavio i smrtnu osudu. Potaknut, dakle, ovim slučajem i ljubavlju prema posljednjem Božijem poslaniku, Sulejman Čelebi je spjevao pet distiha od kojih je prvi: „Olmeyub Isa göğe bulduğu yol Ummetinden almagicün idi ol.’ (Isa nije umro, našao je put ka nebu, On je to učinio da bi pripadao tvome ummetu). Zatim je ovo djelo stih po stih nastavljao i završio 1409. godine. „ Mevlud Sulejmana Čelebije na bosanski jezik preveo je hafiz Salih Gašević 1878/79. godine i pisao ga je arapskim pismom na bosanskom jeziku (alhamijado pismom). Redakcija ovog mevluda kojom je dobio oblik u kakvom ga danas možemo pronaći obavljena je od strane Džemaluddina ef. Čauševića i Mehmeda ef. Handžića te su štampana brojna izdanja ovog mevluda jer je bio rado izvođen u narodu. Računa se da je Gaševićev Mevlud dosad doživio tridesetak izdanja, što govori da je bio odlično prihvaćen i popularan. Tome je doprinijelo i to što je on, kao i Čelebijin Mevlud, prepjevan u jedanaestercu, pa se lako učio po istoj melodiji.

Po uzoru na književnike i pjesnike islamskih zemalja širom svijeta i bosanski pjesnici okušali su se u pisanju mevludskih spjevova. Takve pjesničke zbirke bosanskoj kulturnoj baštini ostavili su već spomenuti hafiz Salih Gašević, Muharem Dizdarević (Muhamed Rušdi), Arif Sarajlija, hfz. Seid Zenunović, Musa Ćazim Ćatić, dr. Safvet-beg Bašagić, Šemsudin Sarajlić, Rešad Kadić, Ešref Kovačević i drugi. Muharem-aga Dizdarević, čiji je pseudonim Muhammed Rušdi (1825-1905), prepjevao je u dvije varijante na našem jeziku Čelebijin Mevlud. Mevlud se širio prepisivanjem i učio u Hercegovini, gdje se i danas ponegdje uči. Nikad nije štampan kao posebna knjiga. Obje njegove varijante objavio je dr. Abdurrahman Nametak u Monografiji i tekstovima Muhammeda Rušdije, Sarajevo 1981. godine, zajedno sa ostalim njegovim spjevovima. Musa Ćazim Ćatić (1878-1915) objavio je u Beharu, god. V/1904, str. 33-36, svoju poznatu poemu Lejlei-mevlud, u šesnanestercu. Arif-ef. Brkanić – Sarajlija (Sarajevo 1861 – Novi Pazar 1916?), preveo je i prepjevao Čelebijin Mevlud na našem jeziku. Mevlud je prvi put štampan alhamijado pismom 1329/1909. god u Istambulu. Drugo ćirilično izdanje Mevluda štampano je 1976. Mevlud se i danas uči u Novom Pazaru i njegovoj okolini. U našim krajevima je nepoznat. Safvet-beg Bašagić (1870-1934) spjevao je Mevlud na našem jeziku, u kome je donekle odstupio od klišea Čelebijinog Mevluda. Štampan je latiničnim pismom 1924. godine. Naročito mu je zapažen Mi’radž, kao posebno poglavlje u sastavu Mevluda, koji se i danas rado sluša i na mevludima recituje, a spjevao ga je po uzoru na Mi’radžijju na turskom jeziku od Sabita Užičanina. Hafiz – Seid Zenunović (1875-1932), spjevao je svoj Mevlud, po uzoru na mevlude Sulejmana Čelebije i Gaševića, na našem jeziku. Mevlud je štampan 1929. godine alhamijado pismom. Hafiz – Muhammed Spužić je spjevao Mevlud poslije 1930. godine i predao ga na štampanje, ali nije nikad objavljen. Mahmud Džaferović je priredio svoj Narodni mevlud i štampao ga 1941. godine u Dubrovniku. Mevlud je, zapravo, potpuna kopija Gaševićevog Mevluda s neznatnim izmjenama. Šemsudin Sarajlić (1887-1960) sastavio je svoj Mevlud na našem jeziku u dvanaestercu „uz pomoć arapskih i turskih izvora“, kako to sam autor kaže. Mevlud je objavljen u Zemzemu broj 10-12, godine 1986. Vehbija Hodžić (1912-1980) spjevao je Mevlud na našem jeziku i štampao ga u vlastitoj nakladi 1962. godine u Novom Pazaru, u čijem se kraju i danas uči. Rešad Kadić (Sarajevo, 1912-28.12.1988) spjevao je Mevlud i prvo izdanje mu je izašlo 1963. godine. Dosad je doživio više izdanja i dobro je primljen. Dr. Fehim Nametak je preveo Čelebijin Mevlud s turskog jezika, zatim prepjevao Gaševićev Mevlud.  

Ešref Kovačević je spjevao svoj mevlud pod naslovom Muhammed Resulullah i štampan je 1981. godine. Kada je riječ o načinu izvođenja mevludskog spjeva, u nekim krajevima je običaj da se izvodi srčanije nego u drugim, ali je za cijeli prostor Bosne i Hercegovine karakteristično obilježavanje učenja mevluda u mjesecu ili na dan Poslanikova a.s. rođendana ali i tokom cijele godine.

Literatura