“O Ebu Zerre, kome god se da znanje koje ga ne rasplače, uistinu mu je dato znanje od kojeg nema koristi, jer je Bog u Kur’anu učenjake opisao riječima: Oni kojima je još prije objavljivanja njegova dato znanje padaju licem na tle kad im se on čita, i govore: ‘Hvaljen neka je Gospodar naš, obećanje Gospodara našeg se ispunilo!’ I padaju licem na tle plačući, i On im uvećava strahopoštovanje.

O Ebu Zerre, onaj ko može plakati (zbog straha od Boga Moćnoga) – neka plače, a onaj koji ne može – neka svoje srce (barem) upozna sa tugom i neka sebe potiče na plač. Jer, tvrdo srce daleko je od Boga; ali oni to ne shvataju.

O Ebu Zerre, Allah Uzvišeni kaže: ‘Kod Svoga roba neću spojiti dva straha, a također kod njega neću spojiti ni dvije sigurnosti. Ako on na Ovome svijetu bude siguran od Mene, zastrašit ću ga na Onome svijetu; a ako se bude bojao Mene na Ovome svijetu, učinit ću ga sigurnim na Sudnjem danu.’ O Ebu Zerre, na Sudnjem danu robu će se predočiti njegovi grijesi, pa će on reći: ‘Ja sam, zaista, bio zabrinut (zbog svoga svršetka)’, pa će mu grijesi biti oprošteni.

“O Ebu Zerre, čovjek čini lijepa djela, pa potom – uzdajući se u njih – čini grijehe. Kada dođe kod Allaha, On je na njega srdit. A ako čovjek čini grijeh, ali je u strahu od njegovih posljedica – kada dođe kod Allaha na Sudnjem danu, bit će siguran.” O Ebu Zerre, zaista Božiji rob čini grijeh i zbog njega ulazi u Džennet.” Rekoh (prenosi Ebu Zerr ): “Žrtvujem za te i oca i majku, Božiji Poslaniče, kako je to moguće?” Reče: “On je taj grijeh stalno držao pred svojim očima, pokajao se zbog njega i bježao je Allahu Uzvišenom od njega, sve dok nije bio uveden u Džennet.”

Najveća blagodat koju nam je Bog darovao jeste blagodat islama i zaštitništvo (vilajet) Ehli-bejta, a.s. U okrilju upućivanja te čiste porodice, od nje nam je – zahvaljujući iscrpljujućim naporima velikih učenjaka – tokom četrnaest stoljeća stiglo ogromno blago u vidu savjeta i znanja. Najmanja zahvalnost koju možemo iskazati za ovu veliku blagodat jeste istraživanje i proučavanje ovog dragocjenog blaga, njegovo korištenje i svijest o njemu. U ozračju vilajeta i prosvjetljivanja Ehli-bejta, mi se od tmina neznanja i neupućenosti krećemo ka svjetlosti spoznaje i obaviještenosti, kao što učimo u dovi Džami‘a: “Zahvaljujući vašem vođenju, Allah nas je podučio znanjima i istinama naše vjere i popravio je sve iskvarenosti naše na Ovome svijetu.”

Svijetle upute Poslanika, s.a.v.a., Ebu Zerru očit su primjer njihovog upućivanja. Potrebno je da se i mi okoristimo ovim savjetima i podukama, kako bismo dosegli ovosvjetsku i onosvjetsku sreću, zato što su islam i njegove naredbe najbolje uputstvo za osiguranje čovjekove ovosvjetske i onosvjetske sreće te svih materijalnih i duhovnih potreba.

Korisno i plodonosno znanje

“O Ebu Zerre, kome god se da znanje koje ga ne rasplače, uistinu mu je dato znanje od kojeg nema koristi, jer je Bog u Kur’anu učenjake opisao riječima: Oni kojima je još prije objavljivanja njegova dato znanje padaju licem na tle kad im se on čita, i govore: ‘Hvaljen neka je Gospodar naš, obećanje Gospodara našeg se ispunilo!’ I padaju licem na tle plačući, i On im uvećava strahopoštovanje.

Islam je obuhvatna i potpuna škola. Pozivanjem čovjeka ka savršenstvu želi ga odgojiti društveno, moralno i u svim drugim dimenzijama. Tek kada uznapreduje u svim dimenzijama i vidovima znanja, etike i vrijednosti, čovjek postiže savršenstvo. Islam, koliko god cijeni znanje, usredsređenost, fikh i idžtihad (donošenje propisa na osnovu izvora Šerijata), toliko cijeni i etička i duhovna pitanja, a savršeni čovjek, napredujući istovremeno u različitim granama znanja, fikha itd., također napreduje i u pogledu morala.

Nažalost, nekad nas zauzetost naučnim pitanjima sprječava da obratimo pažnju na etička pitanja, koja nisu manje vrijedna od naučnih, kao što nekad zauzetost društvenim pitanjima čovjeka čini nemarnim prema pitanjima duhovnosti i etike. Čovjek se zaokupi društvenim i tekućim poslovima do te mjere da više nema prilike da se pozabavi sobom i da istražuje svoje moralne potrebe. Da ne bismo bili prevareni i nemarni, potrebno je da često obraćamo pažnju i na etička i duhovna pitanja.

Ovaj dio predaje naglašava sljedeće: iako nam je Bog podario znanje, On želi da se uz njega poštuju i etičke vrijednosti, jer ako se zabavimo samo naučnim pitanjima, zaboravit ćemo na sebe i bit ćemo pogođeni moralnim iskvarenostima, kao što su nemar i samoobmana. U plemenitom Kur’anu se govori o nekim vrijednostima koje su, nažalost, u našem društvu zaboravljene. Iako pojedinci obraćaju pažnju na neke od njih, ipak te vrijednosti ne nalaze put i do društvene pozornice. A Kur’an te odlike i vrijednosti predstavlja kao svojstva učenih i odabranih robova. U ta svojstva i odlike spadaju strah od Boga, stanje povratka Bogu i skrušenost. Možda se odlike kao što su tuga, žaljenje i poniznost naglašavaju s ciljem uravnoteženja ličnosti vjernika, a posebno učenjaka, zato što znanje i nauka imaju visok položaj i ubrajaju se – nakon bogobojaznosti – u najveće vrijednosti čovjeka. Prirodno, osoba koja posjeduje znanje uživat će ugled i poštovanje u društvu, a ovo samo donosi  oholost i samodopadnost. Naravno, u ovakvim prilikama učenjak se suočava sa opasnošću da se zaprlja.

Sveti vjerozakon islama, s ciljem sprječavanja pojave oholosti i samodopadnosti kod učenjaka i uravnoteživanja njegove ličnosti, preporučuje mu poniznost, skrušenost, plač i povratak Bogu. Onako kako njegov društveni položaj postaje viši, on sebe u svojoj nutrini vidi manjim i bezvrjednijim.

Upravo je to Imam Sedždžad,mir s njim, tražio od Boga: “Bože, blagoslovi Muhammeda i porodicu njegovu, i ne uzdigni me među ljudima ni za jedan stepen, a da me ne uniziš za njemu jednak u meni, i ne proizvedi za me nikakvo uznošenje vanjsko, bez unutrašnje poniznosti u meni u istoj mjeri!”

Uzimajući u obzir dosada rečeno Poslanik s.a.v.a., Ebu Zerru poručuje: Ako ti bude dato znanje koje ti ne uvećava skrušenost i poniznost i koje kod tebe ne uzrokuje stanje nutarnje poniznosti i plača, znaj da od tog znanja nemaš koristi! Korisno je znanje koje uvećava skrušenost čovjeka pred Bogom. Tako i Bog u Kur’anu opisuje učenjake: kada im se uče Božiji ajeti, odmah padaju na tlo i ponizno mole. Ovo stanje je pokazatelj skrušenosti čovjeka pred Bogom. Iako se plač ubraja u spoljašnja djela, on se javlja zbog promjena koje se dešavaju u srcu i nutrini. Dok srce ne postane tužno i sve dok čovjek ne bude ponizan pred Bogom, kod njega se ne javlja stanje plača.

U nastavku hadisa Poslanik, s.a.v.a., kaže: “O Ebu Zerre, onaj ko može plakati (zbog straha od Boga Moćnoga) – neka plače, a onaj koji ne može – neka svoje srce (barem) upozna sa tugom i neka sebe potiče na plač. Jer, tvrdo srce daleko je od Boga; ali oni to ne shvataju.”

Kao što je i ranije rečeno, plač koji je preporučen, između ostalog i u ovoj predaji, jeste onaj koji je iz straha od lišenosti onosvjetske sreće i zaprljanosti grijesima, ili plač koji je zbog duhovnih lišenosti i lišenosti viđenja Imama vremena – neka Allah Uzvišeni ubrza njegov dolazak! – a veći od svega toga jeste plač zbog lišenosti susreta sa Bogom. Oni koji su zaljubljenici u Boga i koji su spoznali skrbništvo Božije, plaču iz straha da bi mogli biti uskraćeni za susret s Bogom, kako to Ali a.s., u Kumejlovoj dovi kaže: “Ako mi i podariš, o Bože moj, i Gospode moj, i Zaštitniče moj, i Gospodaru moj, da izdržim Tvoju kaznu, a kako da izdržim odvojenost od Tebe?”

Ako neko ne može plakati, neka makar, predstavljajući sebi stvari koje čovjeka mogu rastužiti, ili razmišljanjem o duhovnim lišenostima i grijesima, svoje srce barem učini tužnim. A ako mu se srce ni tako ne može rastužiti, neka makar bude u stanju onoga koji plače. Ako se kod nekoga ne javlja tuga i ako bude stalno veseo i samodopadan, takav je daleko od Božije milosti. Svakako, nije svako ko izgleda uplakan i ko plače blizak Bogu, jer je moguće da i licemjeri, pod uticajem nekih postojanih stanja u njima, steknu ovu odliku tako da mogu brzo postati tužni i uplakani. S druge strane, ne možemo kazati da je svaki čovjek koji se ne rastuži i ne plače srca kamenoga i udaljen od Boga.

Sigurnost i smiraj u Džennetu kao posljedica strepnje i straha na Ovome svijetu

“O Ebu Zerre, Allah Uzvišeni kaže: ‘Kod Svoga roba neću spojiti dva straha, a također kod njega neću spojiti ni dvije sigurnosti. Ako on na Ovome svijetu bude siguran od Mene, zastrašit ću ga na Onome svijetu; a ako se bude bojao Mene na Ovome svijetu, učinit ću ga sigurnim na Sudnjem danu.’”

Ako rob na Ovome svijetu ima strah od Božije kazne na Sudnjem danu će biti siguran od straha i džehennemske patnje (strah od Boga je u značenju straha od Božije kazne, kojom rob biva pogođen zbog neizvršavanja obaveza). Dakle, onaj koji se na Ovome svijetu boji Boga – na Sudnjem danu nema nikakvih briga i nalazi se u smiraju i sigurnosti. Uzvišeni Bog je rekao: A onome koji je pred dostojanstvom Gospodara svoga strepio i dušu od prohtjeva uzdržao – Džennet će boravište biti sigurno.

S obzirom na okolnost da je Džennet mjesto uživanja u Božijim blagodatima, a njegovi stanovnici su u sigurnosti i smiraju, njima se neće desiti ni najmanja uznemirenost ni tuga. Uzvišeni Bog kaže: Ko učini dobro  dobit će veliku nagradu za njega i bit će straha na Sudnjem danu pošteđen.

Na drugom mjestu se kaže: A nije tako! Onoga ko se bude Allahu pokoravao i uz to dobra djela činio, čeka nagrada kod Gospodara njegova; takvi se neće ničega bojati i ni za čim neće tugovati.

Za razliku od čovjeka koji se boji Boga, osoba koja se na Ovome svijetu osjeća sigurnom, koja nema nikakve brige ni bola i ne boji se Boga, na Sudnjem danu će biti obuzeta strahom od Boga i Njegovom kaznom te će vječno biti predmet Božije kazne. Smatranje sebe sigurnim od Božije kazne biva povodom zaprljanosti grijesima, jer kada čovjek sebe smatra slobodnim u djelovanju i nema nikakvog straha ni strepnje, nema ni straha od činjenja grijeha. Prirodno, osjećaj sigurnosti na Ovome svijetu – koji biva razlogom da se uprlja grijesima i skrene s Pravoga puta – donosi sa sobom nesigurnost i onosvjetsku kaznu. Uzvišeni Bog je rekao: Onda će onome koji je obijestan bio, i život a Ovom svijetu više volio, Džehennem prebivalište postati sigurno.

U ovom dijelu govora izgleda da Poslanik, s.a.v.a., želi reći da čovjek može preduzeti neke radnje putem kojih će steći strah od Boga. Nakon što čovjek shvati da je strah od Boga poželjan i da je povod upućenosti ka sreći, javlja se sljedeće pitanje: Šta da učinimo da se taj strah pojavi u nama? U odgovoru na ovo pitanje može se reći da se ovo stanje kod čovjeka javlja pripremanjem stanovitih preduvjeta i obraćanjem pažnje na određena pitanja. Nekad čovjek neke stvari zna, ali zato što ne obraća pažnju na ta svoja znanja, njegovi vjerovanje i znanje su uspavani i slabi te on postaje nemaran. Kao posljedica, njegovi vjerovanje i znanje nisu djelotvorni. Ali, kad god čovjek obrati pažnju na uzroke koji izazivaju strah i potrudi se da usmjeri svoju pažnju na taj strah, on se povećava i utiče na njegovo djelovanje. Sljedeća činjenica je da čovjek može stići do razine u kojoj će se – u isto vrijeme – spojiti tuga i veselje. Slabi ljudi ne mogu u isto vrijeme biti i veseli i tužni. U jednom trenutku su ili tužni, ili radosni. Kada duša postane jača i savršenija, moguće je da čovjek u isto vrijeme u jednom pogledu bude radostan, a u drugom žalostan i tužan. Malo-pomalo, pod uticajem usavršavanja duše, stiže do razine u kojoj u sebi sakuplja više vrsta radosti, tuge i žalosti, kao što su Božiji prijatelji u sebi spajali razne vrste tuge, žalosti, radosti i nade. Oni koji su stigli do tih položaja posjeduju u isto vrijeme različita duhovna svojstva i stanja te mogu u sebi učiniti u isto vrijeme pojavnim učinke i nužnosti tih različitih stanja.

Oprost grijeha, plod straha od Boga

Poslanik, s.a.v.a., u vezi sa plodovima straha od Boga, kaže: “O Ebu Zerre, na Sudnjem danu robu će se predočiti njegovi grijesi, pa će on reći: ‘Ja sam, zaista, bio zabrinut (zbog svoga svršetka)’, pa će mu grijesi biti oprošteni.

Dosada smo shvatili važnost straha od Boga, a upoznali smo se i sa njegovom ulogom u pomaganju čovjeku na putovanju ka Bogu. U ovoj rečenici Poslanik, s.a.v.a., ukazuje na neke koristi koje postoje u strahu od Boga, da bi se u nama javio poticaj za stvaranje straha ili da bi se pojačao postojeći strah. Poslanik daje do znanja da je jedna od koristi straha od Boga pomilovanje i oprost grijeha. Općenito, svaki pojedinac prilikom činjenja grijeha može biti u jednom od dva stanja:

1) Može da prilikom činjenja grijeha nema straha od posljedica toga čina i da se osjeća sigurnim, smirene duše i bez ikakve brige i uznemirenosti, zauzet uživanjem u tom grijehu. Ovakvo stanje uzrokuje da se čovjek ohrabri u činjenju grijeha, da istrajava na grijehu i konačno, vodi lošem kraju tog pojedinca.

2) Može prilikom činjenja grijeha strahovati od Boga i bojati se za svoj kraj: bojati se da će umrijeti, a da se neće uspjeti pokajati. Ovaj strah i strepnja prilikom činjenja grijeha su uzrok smanjenja užitka koji se ostvaruje grijehom i na kraju postaju uzrok pokajanja i oprosta grijeha.

Naravno, na Sudnjem danu će se razmatrati čovjekovi grijesi, pa ako neki grijeh nije nadoknadio, ako se čovjek nije čak ni pokajao – jer da se pokajao, bilo bi mu oprošteno – bit će upućen ka Džehennemu. Ali, zbog toga što je rob Božiji na Ovome svijetu bio u strahu, reći će: “Bože, ja sam se prilikom činjenja grijeha bojao posljedica svoga grijeha”, i na kraju će mu biti oprošteno. Ukoliko se čovjek zbog svoga grijeha bude bojao Boga, može se nadati da će mu na Sudnjem danu biti oprošteno. Strah od Boga biva uzrokom smanjivanja griješenja, kao i povećanja budnosti i osvješćenja čovjeka. Strah je činilac koji upozorava i koji u vremenu skretanja i posrnuća sprječava čovjeka da zapadne u nemar. Stoga Kur’an Časni hvali one koji se boje Boga i obećava im nagradu za strah od Boga. Jednim sumarnim pogledom na Kur’an stići ćemo do zaključka da je različitost razina straha uvjetovana različitošću razina

ljudi. Tako se čisti i mudri ljudi, kao što su Imami Ehli-bejta, a.s., nalaze na najvišoj razini straha od Boga, dok su ostali na nižim razinama.

Plemeniti Kur’an kao predmet straha navodi dvije stvari:

1) strah od Božijeg položaja,

2) strah od Božije kazne.

U suri Ibrahim se kaže:…I poslije njih vas ćemo na Zemlji nastaniti. Bit će to za one koji se položaja Moga boje i koji od prijetnje Moje strahuju.

Putevi i staze dobra