Riječ i’džaz (إِعْجَاز) dolazi od korijena ‘a-dž-z (عجز) u značenju učiniti nemoćnim. To može biti učinjeno na dva načina:

1. Da nečija moć silom bude oduzeta, nakon čega će on postati nesposoban i nemoćan, npr. ako osoba ima finansijsku moć ili položaj pa joj se silom oduzmu novac i položaj te ona bude ponižena.

2. Da se učini neko djelo, za šta drugi nemaju moć i sposobnost, bez preduzimanja negativnih koraka prema njima.

Nadnaravna djela poslanika, a.s., pripadaju drugoj vrsti, znači da su djela koja bi oni vršili izvan mogućnosti čovječanstva, jer su van kruga uobičajenih djelotvornih uzroka koji su poznati, a za čovječanstvo ne postoji mogućnost da ih na osnovu prirodnih mjerila spoznaju. U skladu s ovim, mudžizu opisuju kao nadnaravno djelo. Dakle, ona se nalazi izvan okvira uobičajenih i poznatih djelotvornih prirodnih činilaca i priroda Ovoga svijeta, sa svojom trenutnom građom, onemogućava da se izvrši takvo nešto. 

Nužnost postojanja nadnaravnosti

Nebeski zakoni i poruke koje su prenosili vjerovjesnici, a.s., jasne su istine koje će svaka čista iskonska priroda prihvatiti. Vjerovjesnici, a.s., govore o nečemu što čovjekova iskonska priroda bez oklijevanja i slobodno, prihvataju:

وَبِالْحَقِّ أَنزَلْنَاهُ وَبِالْحَقِّ نَزَلَ

I sa istinom smo ga spustili, i sa istinom je i spušten…

U skladu s ovim, u Kur’anu izričito stoji da učeni ljudi koji razmišljaju bez oklijevanja prihvataju poziv istine i odazivaju se na njen zov:

وَلِيَعْلَمَ الَّذِينَ أُوتُوا الْعِلْمَ أَنَّهُ الْحَقُّ مِن رَّبِّكَ فَيُؤْمِنُوا بِهِ فَتُخْبِتَ لَهُ قُلُوبُهُمْ

…I da bi oni koji su znanjem obdareni spoznali da je Kur’an istina od Gospodara tvoga, pa u nj povjerovali i da mu srca njihova budu sklona…

S druge strane, oni koji istinu ne smatraju usklađenom sa njihovim imaginarnim koristima, ne prihvataju je i opiru joj se, iako su u svojim srcima priznali da je ona istina:

وَجَحَدُوا بِهَا وَاسْتَيْقَنَتْهَا أَنفُسُهُمْ ظُلْمًا وَعُلُوًّا

I oni ih, nepravedni i oholi, porekoše, ali su u sebi vjerovali da su istinita...

Stoga, na osnovu kur’anske logike, istina je stalno očevidna, a laž je predstava i za tragaoce za istinom ne postoji jasniji argument od same istine – a za njeno prihvatanje nije potreban  argument, jer je istina samoočita i čista iskonska priroda je prihvata.

Metoda poslanika, a.s., i izričiti kur’anski tekst također ukazuju na donošenje mudžiza kao odgovor na sumnje poricatelja i onih koji su se borili protiv istine. Nijedan poslanik a.s, nije započeo svoje pozivanje mudžizom, jer je njihov poziv sama istina, a čovjekova iskonska priroda i razum prihvataju njihov poziv, ali kada su se susreli sa poricateljima i svojeglavim osobama koje su tražile izvođenje nadnaravnog djela, ili čak i ako nisu tražile, samo da bi se otklonile njihove sumnje, poslanici su izvodili nadnaravna djela.

Prema tome, korištenje mudžize nije u svrhu pozivanja i dokazivanja istinitosti njihovog poziva; ona je upotrijebljena na drugom stepenu i prilikom susreta sa preprekama te se smatra jednim sredstvom odbrane, a ne sredstvom za poziv u istinitu vjeru.

Izvor: Uvođenje u kur’anske znanosti