Strah (havf) i nada (redža’) su dva stanja ili psihičke reakcije. U većoj ili manjoj mjeri svaki  čovjek doživi strah. Kroz faze rasta, od rođenja i djetinjstva do starosti, čovjek uvijek prolazi kroz iskustvo straha. Njegov strah se mijenja kroz životne faze. U djetinjstvu strah nije onakav kakav je onaj u starosti. To je tako zato što se iskustva i svijest mijenjaju te zato što se čovjek plaši onoga što je za njega štetno i neugodno, o čemu sam čovjek već ima određenu svijest. Prema tome, svačiji strah od nečega zavisi od ličnog iskustva i prethodno stečenih znanja o tome.

Kada se čovjek u jednom trenutku sretne s nečim neugodnim ili štetnim, ili pak potencijalno štetnim, od toga će, u određenim uvjetima, imati strah. Ti uvjeti su: neugodnost ili šteta koju bi nešto moglo nanijeti čovjeku, mogućnost ostvarenja toga i mogućnost da se čovjek od toga odbrani. Znanje o navedenim uvjetima nekad se dobije individualnim iskustvom, nekada naučnim i racionalnim analizama, a nekada preko izvještaja zabilježenih u povjerljivim izvorima postajemo obaviješteni o njima.

Može se reći da se čovjek plaši susreta s nečim sa čime nijedan čovjek prije njega nije imao susret, što znači da se strah ne mora vezati za iskustva i znanja, jer se nekada čovjek plaši nečega upravo zbog nepostojanja prijašnjeg iskustva i znanja o tome. Kao odgovor na ovo kažemo da sve što se nije prethodno iskusilo ne izaziva strah. Ako se čovjek sreće s nečim što prije nije iskusio, nečim novim, bit će oprezan pri tom susretu. Ovu opreznost nazivamo strahom. Prema tome, iskustva i znanje uvijek utječu na nastajanje straha, jer čak i u ovakvim situacijama obraćanje iskustvima i znanjima određuje stanje opreznosti kod čovjeka.

Strah čovjeka priprema za suočavanje s neugodnostima. Dok god strah ne pređe u anksioznost, čovjek je u mogućnosti da se suprotstavi svemu što je po njega štetno i neugodno. U skladu s tim, strah je sam po sebi korisno stanje uzbuđenosti. Međutim, ako se neko plaši nečega fiktivnog, njegov strah nije koristan, jer ga sputava u životu. Nije koristan strah od nečega fiktivnog, kao ni od onoga čemu se nemoguće suprotstaviti. Naprimjer, strah od smrti je uzaludan, jer je niko ne može spriječiti. Uzaludnost straha od smrti nije oprečna prirodnosti straha.

Jedan broj ljudi se plaši smrti jer je smatraju nestajanjem, a drugi zbog toga što ne poznaju ono što ih čeka nakon smrti. Ima ljudi koji se plaše smrti jer ne znaju kakva ih nagrada ili kazna za djela čeka, ili pak znaju i to im je bolno. Strah od smrti u nekim od ovih slučajeva je koristan i djeluje poticajno, a u nekim oblicima je nesuvisao i uzaludan. Strah od smrti može biti koristan tek kada popravlja čovjekovo djelo  i priprema ga za onosvjetsko polaganje računa, a jasno je da niko ne može izbjeći smrt. Hazreti Ali, a.s., kaže: “Neće se spasiti smrti onaj koji je se plaši, niti će biti data vječnost onome koji je voli.”(1)

Nada je duševno stanje. Ona nastaje u vezi s nečim što je prijatno. Čovjek se nada onome što smatra prijatnim i korisnim. Naime, u čovjeku nada nastaje zamišljanjem sreće, koja nastaje dobijanjem onoga čemu se nadamo. Ovo duševno stanje nastaje zamišljanjem ili osjećajem sigurnosti da će se ostvariti ono što nam donosi zadovoljstvo. Međutim, čovjek obično gaji nadu u okviru onih uvjeta koji omogućavaju nastanak nečega što donosi zadovoljstvo. Naprimjer, čovjek koji se izgubio u suhoj pustinji i čija žeđ je nesnosna počet će tražiti vodu. Kada zamisli da će mu se trud isplatiti i da će ugasiti žeđ, u njemu se javlja stanje nade. Isto tako, kada se sjeti da je spasilačka služba pokrenula akciju potrage za njim, kazat će da im se nada. On u ovom slučaju polaže nadu u posredne činioce gašenja žeđi, ali je njegova istinska nada vezana za vodu, čije ispijanje mu je prijatno.

Stanje nade nastaje kada čovjek pretpostavi da je moguće da ostvari ono što mu je prijatno, tj. kada postoje spremni uvjeti i mogućnost stizanja do onoga što priželjkuje. Čovjek koji se nada nečemu što je nevjerovatno ili se veoma rijetko dešava, kao takav, ne nalazi se u prirodnom stanju. Prema tome, nada zavisi od čovjekovog iskustva u susretu sa nečim što je poželjno, kao i od ličnih sposobnosti, uvjeta i mogućnosti. Nada u čovjeku stvara želju za ulaganjem napora. Čovjeku bez nade dosadno je da nastavi život. Zapravo mu život postaje i nepoželjan. Čovjek bez nade nema poticaja za rad, za napor i on odustaje od puta koji vodi prema savršenstvu. U skladu sa dosad iznesenim, kretanje prema savršenstvu moguće je samo uz strah i nadu, jer će svako voljno kretanje biti obavljeno na ispravan način tek ako u njemu bude poticaja i energije za kretanje i ako prepreke i opasnosti budu prebrođene.

Čovjek koji u srcu ima strah uvijek će biti spreman da se suoči sa preprekama i opasnostima na putu. Sa ovakvom spremnošću osigurana je mogućnost uklanjanja prepreka. Borba protiv prepreka i opasnosti postaje moguća ako postoji nada u stizanje do cilja i nada u mogućnost uklanjanja prepreka. Dakle, čovjeka pokreće nada u bolju budućnost i oslanjanje na svoje sposobnosti u uklanjanju prepreka. Uzevši u obzir ove činjenice, zaključujemo da istovremeno postojanje straha i nade čini mogućim kretanje ka savršenstvu. Hazreti Ali, mir s njim, kaže: “Najbolje djelo je dovođenje straha i nade u ravnotežu.”(2)

Strah i nada su stanja koja se javljaju pri nastojanju da se stigne do svakog važnog cilja. Prema tome, u svim ljudskim odnosima postoji mogućnost da se jave strah i nada. U odnosu između čovjeka i Boga, čovjeka i okruženja, pa čak i u odnosu čovjeka sa samim sobom moguće je javljanje ovih stanja. U ovom poglavlju bavit ćemo se razmatranjem straha i nade u odnosu između čovjeka i Boga.

Temelji islamske etike, sv.1.

1.Nehdžu-l-belaga, govor 38.

2.El-Hajat, sv. 1, str. 406.