Rasprava o slobodi i prisili, sama po sebi, dovela je do rasprave o “pravdi” zato što postoji izravna veza između slobode i pravde, s jedne, i prisile i nepravde, s druge strane. Drugim riječima, obavezivanje i nagrada, odnosno kazna za čovjeka dobijaju smisao samo u slučaju postojanja slobodne volje. Ukoliko čovjek ne bi bio slobodan i ako bi spram Božije volje ili prirodnih činilaca bio svezanih ruku i bio pod prinudom, tada bi obavezivanje, nagrada i kazna izgubili svaki smisao.

U ovom pitanju islamski teolozi dijele se u dvije skupine: jedna je u samom početku nazvana mu’tezilije i zastupa pravdu i slobodu, a drugu čine tradicionalisti, koji su poslije prozvani eš’arijama i zagovaraju prinuđenost i prisilu.

Naravno, protivnici načela pravde nisu izričito kazali da poriču Božiju pravdu, jer Kur’an Časni, u koga obje skupine vjeruju, nedvojbeno odriče bilo koji vid nepravde, a dokazuje Božiju pravdu. Oni su Božiju pravdu tumačili na jedan poseban način, tvrdeći da pravda po sebi nije zbilja koju je moguće unaprijed odrediti a potom je uzeti kao mjerilo Božijih djela. Procjena i vrjednovanje  Božijih djela – kažu oni – ustvari znači jednu vrstu nametanja obaveze i dužnosti Bogu, te uslovljavanje i ograničavanje Njegove volje. Zar je moguće Božijem djelu pretpostaviti zakon i onda učiniti da taj isti zakon vlada Njime i Njegovim djelima? Svi zakoni su proistekli od Njega i Njemu su podređeni.

On je Neograničeni Vladar svega i bilo kakav vid podređenosti u suprotnosti je sa sveobuhvatnom prevlašću i prvenstvom Božije Svete Biti. To što je Bog Pravedan, ne znači da slijedi unaprijed postavljene zakone pravednosti,  već činjenicu da je On sam izvor pravde. Drugim riječima: ono što On čini je sušta pravda, a ne da On djeluje po onome što je pravda. Pravda i nepravda slijede Božije djelo, a ne da mu prethode. Pravda nije mjerilo Božijeg djela, već je Božije djelo mjerilo pravde. “Ono što Husrev čini slatko je, a nije Husrev izabrao da čini slatko.”

Bit lijepog i ružnog

Ovdje se neizbježno nameće drugo pitanje, koje ustvari otvara širi kontekst pitanja pravde, a to je “ljepota i ružnoća djela u njihovoj biti”. Da li su djela u svojoj biti, općenito, lijepa ili ružna? Da li su, naprimjer, istinoljubivost i povjerenje, dobročinstvo i slična djela u svojoj biti dobra i obavezujuća, a laž, nepovjerenje i slično u svojoj biti ružna i nepoželjna? Da li osobine poput dobrote i dostojanstva predstavljaju niz stvarnih i suštinskih osobina, i da li svako djelo, bez obzira na njegovog vršioca i bilo kakvu objektivnu okolnost, samo po sebi ima neku od ovih osobina, a njenu suprotnost ne posjeduje, ili su ove osobine ipak samo dogovorne i konvencionalne prirode?

Neovisni umski sudovi

Kada je došao nared govor o suštinskim osobinama djela i sam razum je dobio ulogu u otkrivanju tih osobina. Ova rasprava postavljena je tako da je izneseno pitanje o tome da li je razum u shvatanju ljepote i ružnoće stvari “neovisan”, tj. da li je u stanju da ih sam razumije i razluči jedne od drugih, ili mu je potrebna zakonodavna uputa. Zato je bit lijepog i ružnog djela prozvana još i razumskom ljepotom i ružnoćom. Mu’tezilije su vatreno podržale ljepotu i ružnoću koja proističe iz biti djela i razuma, te afirmirale “neovisne razumske sudove” ili postulate, rekavši da mi sasvim jasno vidimo da su djela u svojoj biti različita i da jasno vidimo da naš razum, bez potrebe za vjerozakonskom uputom, shvaća te nedvojbene činjenice.

Eš’arije su, međutim, upravo onako kako su postupile s pravdom, kao suštinskom i pretpostavljenom osobinom, porekle unaprijed određenu suštinsku i intelektualnu ljepotu i ružnoću djela. Oni su lijepe i ružne stvari, kao prvo, uzeli relativnim, tj. pojavama koje su posljedica posebnih prilika ili su pak nastale pod utjecajem određenog niza slijepog slijeđenja i savjeta; kao drugo, oni su držali da razum, u svojoj ocjeni šta je lijepo, a šta ružno, prati vjerozakonsko upućivanje. S obzirom da su ešarije odbacili “neovisni razum” ili, drugim riječima, “neovisne sudove razuma”, oni su i mu’tezilijsko vjerovanje – da ljudski um, bez potrebe za vjerozakonskom uputom, razumije šta je lijepo, a šta ružno, šta je poželjno, a šta nije – držali pogrešnim. Ešarije su ustvrdili da kriterije poput: šta je pravda, a šta nepravda, šta je dobro, a šta zlo, općenito, treba tražiti u vjerozakonu (fikhu) te da se u ovim pitanjima treba okrenuti i povinovati “Islamskoj tradiciji” (Sunnetu) i ničem drugom. Eš’arije su sebe, inače, prozvali “sunnitima” ili “tradicionalistima” (ehli-sunnet ili ehli hadis). Imajući ovaj naziv, oni su u narodnim masama za sebe izgradili čvrst i postojan društveni status. Drugim riječima, neslaganje mu’tezilija i eš’arija oko prihvatanja, odnosno neprihvatanja “intelektualnih postulata” u očima običnog svijeta izgledalo je kao prihvatanje ili neprihvatanje “sunneta” i “hadisa”, odnosno kao netrpeljivost između razuma i tradicije, što je upravo imalo za posljedicu da društveni status eš’arija u narodu ojača, a status mu’tezilija oslabi. Mu’tezilije nisu nikad bili ravnodušni prema Sunnetu, ali su ih eš’arije ipak, nazivajući sebe sljedbenicima Sunneta, a mu’tezilije njegovim protivnicima, vrlo spretno prevarili. Nema sumnje da je ova činjenica s početka trećeg stoljeća imala velikog udjela u porazu mu’tezilija. Ovo pogrešno shvatanje većine dovelo je do toga da su neki orijentalisti, svjesno ili nesvjesno, predstavili mu’tezilije “intelektualcima koji se protive Sunnetu”. Međutim, upućeni znaju da različita viđenja mu’tezilija i eš’arija nemaju nikakve veze sa veličinom njihove privrženosti Islamu. Štaviše, mu’tezilije su praktično bile odanije, revnosnije i požrtvovanije za Islam nego eš’arije.

Sljedbenici intelektualnih pokreta bivaju u narodu često izloženi ovakvoj vrsti optužbi od strane onih koji pokazuju svoju pobožnost i predanost, pa makar oni bili i potpuno iskreni, a namjere ovih potonjih potpuno neiskrene.

Iako je neslaganje mu’tezilija i eš’arija počelo oko razuma i njegove ovisnosti, odnosno neovisnosti u pitanjima vezanim za “pravdu”, tj. suštinsku ljepotu i ružnoću djela, ipak se domen ove rasprave proširio i na polje tewhida.

Mu’tezilije su i u ovom pitanju smatrali da razum ima pravo da se miješa, dok su eš’arije smatrale da se i tu treba “pobožno” držati vanjske forme hadisa.

Nastavit će se…

Murteza Mutahari