Utjecaj islamske teologije na islamsku filozofiju

Iako islamske teološke rasprave nisu dovele do konačnih rezultata, ipak  umnogome su pomogle islamskim filozofima u rješavanju teoloških pitanja.  Jedan od aspekata na osnovu kojega je islamska filozofija na polju teologije u užem smislu  osvojila nova područja i na osnovu kojih je daleko prevazišla grčke i aleksandrijske filozofije, jeste naslijeđe koje je preuzela od islamske teologije. Teolozi kod filozofa imaju velike zasluge, jer su filozofima otvorili nove vidike i postavili neka posebna pitanja, iako sami  nisu bili u stanju da ih riješe.

Teolozi su, svojim predstavljanjem niza pitanja, ne samo otvorili put filozofima već su im i na drugi način napravili veliku uslugu, a ta je da su zbog svog neslaganja s grčkim mišljenjima, pisanjem knjiga, ustali protiv filozofa i filozofije. Upravo su oni otvorili put sumnje i nevjerice spram filozofskih mišljenja. Suočavanjem teoloških sa filozofskim mišljenjima i mukotrpnim nastojanjima filozofa da izađu iz tjesnaca, teološka pitanja su u islamskoj filozofiji zadobila jednu posebnu svježinu. Iskrice rješenja i nova područja saznanja se zaista otkrivaju samo uz veliki trud.

Razmatranje načela pravde na polju islamskoga prava

Porijeklo pitanja pravde u islamskom svijetu ne treba tražiti samo u teologiji i među teolozima već i u drugoj oblasti islamskih nauka, a to je pravo. Islamsko društvo je od početka utemeljeno na osnovama Kur’ana i Sunneta.

 Ovo društvo je svoje zakone i pravila, kako one u vezi sa ibadetom tako i one u području trgovine, građanskih prava, kaznenog zakona i politike, tražilo u izvorima Božanske Objave. Kada je trebalo pronaći pravilo u vezi sa nekim  događajem koji je u Kur’anu jasno objašnjen, ili kada se u vjerodostojnoj predaji moglo naći rješenje zadatog pitanja, ili je pak bilo moguće upitati Božijeg Poslanika ili  imame , obaveza je bila jasna. Međutim, u slučajevima gdje nije bilo izričitog ajeta ili vjerodostojne predaje i kada autoriteti nisu bili dostupni, naravno da se prišlo idžtihadu i zaključivanju islamskog zakona.

Pitanje početka idžtihada i kakvoće promjena koje je donio u redovima pri￾padnika sunnizma i džaferizma predstavlja opsežnu raspravu kojoj ovdje nije mjesto. Nema sumnje da je ovaj postupak započeo u vrijeme Božijeg Poslanika a.s, ili u najmanju ruku od njegove smrti. O tome da li je ovaj postupak od samog početka obavljan na ispravan način pitanje je o kojem smo raspravljali na drugom mjestu.

 Islamsko pravo, kao i ostale islamske znanosti, doživjelo je svoj brzi procvat i naravno da su se u njemu pojavile različite škole ili pravci. Među sunijama su se pojavila dva pravca mišljenja: tradicijski, čiji metod je bio prihvaćen među pravnicima Medine, i analogijski, koji je bio rašireniji među pravnicima Iraka. Tradicionalisti bi se pri suočenju sa novim pitanjima najprije obraćali Kur’anu, pa ako ne bi našli odgovarajući propis, onda bi tražili odgovor u Poslanikovom Hadisu, a ako bi hadisi bili različiti, davali bi prednost onom kod kojega je lanac prenosilaca jači. A ako ne bi mogli da nađu nijedan hadis u vezi sa postavljenim pitanjem, i ako postojeći hadisi ne bi bili dovoljno dokumentirani, obraćali bi se izrekama i pravnim rješenjima Poslanikovih drugova (ashaba). Ako ni ovako ne bi iznašli rješenje, nastojali bi da na neki način iskoriste ajete Knjige i vrlo rijetko bi se dešavalo da pribjegavaju vlastitom mišljenju i analogiji. Metoda analogista bila je, međutim, različita. Ukoliko u Kur’anu ili Hadisu ne bi pronašli rješenje, oni ostalim hadisima ne bi pridavali poseban značaj, jer su smatrali da su većinom izmišljeni ili iskrivljeni. Oni su vjerovali da jedan pravnik predanom primjenom neospornih islamskih odredbi stiče uvid u duh islamskih zakona i postaje sposoban da na osnovu sličnih primjera iznađe pravilo u vezi sa datim pitanjem.  Pobornici analogije vjerovali su da načela pravde i dobrobiti mogu biti do￾bra uputa pravniku. Uslijed toga pravnik se vidio obaveznim da razmišlja u skladu sa zahtjevima pravde i dobrobiti. Termini poput “istihsana” i “istislaha” pojavili su se upravo iz takvog pristupa.

Rasprava između tradicionalista i analogista

Tradicionalisti su smatrali da je metoda analogista neka vrsta pretjerivanja u obraćanju razumu i neka vrsta nedoslijednosti u primjeni Hadisa. Drugim riječima, u pitanju je neka vrsta površnosti u iznalaženju stvarnih dobrobiti. Oni su govorili da se vjerozakon temelji na sakupljanju onoga što se rasipa (džem’u-l-mutafārriqāt) i razdvajanju onoga što se sapliće (tafriiqu-l-mudžtemi’āt) te da je vjerozakon daleko iznad razine običnog razuma. Za razum se ne može smatrati da je u stanju dokučiti osnove i duh Božijeg Zakona. Zauzvrat, analogisti su tradicionaliste optuživali za nefleksibilnost i okamenjenost.

U metodologiji prava postoji pravilo koje je poznato kao “pravilo inherentnosti”, tj. suvislosti razumskih i vjerozakonskih sudova. Ovo pravilo je interpretirano slijedećom rečenicom:

“Kullu mā hakeme bihi-l-aqlu hakeme bihi-š-šer’u, we kullu mā hakeme bihi-š-šer’u hakeme bihi-l-aqlu. (Sve što dosudi razum to dosudi i vjerozakon, a što dosudi vjerozakon to dosudi i razum, također).”

Ovom mišlju željelo se naglasiti da gdje god naš razum otkrije neku sigurnu “dobrobit” ili sigurnu “štetu”, na osnovu umskog dokaza i putem dokazivanja od uzroka ka posljedici, donosi sud da islamski zakon tu ima pravilo koje nalaže ispunjenje te dobrobiti ili sprečavanje štete, pa makar to pravilo i ne mogli pronaći u prenesenom hadisu. Također, gdje god imamo neko pravilo koje obavezuje, preporučuje, zabranjuje ili odvraća, na osnovu iskustvene (aposteriorne) demonstracije i putem dokazivanja od posljedice ka uzroku, razotkrivamo da je posrijedi neka dobrobit ili neka šteta, pa makar naš razum trenutačno i ne mogao da sazna za postojanje te dobrobiti ili štete.

Sa stanovišta islamskih pravnika, pogotovu onih koji su više bili skloni mišljenju i analogiji, postoji potpuna saglasnost između razuma i vjerozakona.

 Božija pravda

Islamski propisi ne predstavljaju niz tajnovitih, nespoznatljivih i neshvatljivih propisa kojima sto procentualno dominira pobožna tajnovitost, već razum, također, ima svoju ulogu u shvatanju i dedukciji prava.

Ovi učenjaci su na polju “metodologije prava” uveli pitanje razumske ljepote i ružnoće koje se prije toga razmatralo u teologiji, i one ljepote i ruž-noće koje su tamo dokazane priznali kao “mjerila” i “kriterije” prava, rekavšida među svim “mjerilima” i “kriterijima” razum najjasnije i najočitije shvaća ljepotu pravednosti i dobrote, odnosno ružnoću nepravde i nasilja. Na ovaj način su, dakle, pravda i nepravda uzeti kao jedno mjerilo pri izučavanju islamskog prava.

Tradicionalisti su islamsko pravo crpili iz tri izvora: Knjige (Kur’an), Sunneta i konsenzusa islamskih pravnika (idžmā’). Međutim, sljedbenici mišljenja i analogije uzeli su četiri izvora islamskoga prava, i to uz spomenuta tri i mišljenje samog pravnika na osnovu analogije. Navođenjem niza primjera, tradicionalisti su kritizirali analogiste i objašnjavali da oslanjanje na mišljenje i analogiju čovjeka odvodi na stranputicu pri iznalaženju vjerozakonskih propisa. S druge strane, analogisti su optuživali tradicionaliste zbog njihovog oslanjanja samo na niz predaja čija vjerodostojnost i ispravnost nije razjašnjena.

Murteza Mutahari , Božija pravda