Princip pravde u domenu društva i politike

Pitanje Božije pravde unutar sistema stvaranja i zakonodavstva, od prvih stoljeća Islama, ušlo u islamske znanosti i do te mjere postalo značajno da su neki pravci sebe nazivali “adlijama – pobornicima pravde” i “pravdu” smatrali jednim od principa svoga vjerovanja te značajkom po kojoj su se razlikovali od ostalih pravaca, poput džaferija koji “pravdu” ubrajaju u temeljna vjerovanja.

Pored naučnog razmatranja, ovo pitanje u islamskom društvu od samog početka bilo je i na jedan drugi način na dnevnom redu i to na razini običnog svijeta i u vezi izvršenja pravde. Jedna od osnovnih društvenih misli jednog muslimana jeste da vođa društva treba biti pravedan, da osoba koja zauzima položaj sudije treba da bude pravedna, da svjedok treba da bude pravedan, a sa stanovišta jednog muslimana džaferije, također, smatraju da imam džume, jednako kao i imam džemā’ata treba da bude pravedan. Svaki je musliman sebe smatrao odgovornim spram onih društvenih pozicija koje je trebalo da zauzme pravedna osoba. Kratka rečenica Božijeg Poslanika: Afdalul džihād kelimetu adlin ’inde imāmin džā’irin., koja u prijevodu glasi: Najvredniji džihad je riječ pravde pred vladarem tlačiteljem., bila je općepoznata i prihvaćena i proizvela je mnoge hrabre poduhvate.

Razmatranje problema pravde sa praktičnog i objektivnog stanovišta na razini društva ima dosta dug historijat, ali pošto je izvan teme ove knjige, nećemo ulaziti u tu raspravu.

Glavni razlog

Kada čitalac stekne uvid u naučno praktična strujanja, jedno temeljno pitanje ostane mu neriješeno, a to je: Zašto se islamska teologija najviše bavila problemom pravde i zašto se u islamskom pravu prije svega nametnulo upravo to pitanje? Zašto se u svijetu islamske politike najviše čuje riječ pravda? Činjenica da se na svim poljima govorilo o pravdi, mora da ima neki poseban razlog.

Sada se postavlja pitanje da li je postojala neka druga bitna struja koja je podsticala i napajala sva ova strujanja. Po našem mišljenju, glavni razlog naučnog i praktičnog razmatranja pravde u islamskom društvu, u prvom redu, treba tražiti u samom Kur’anu. Kur’an je taj koji je zasadio zamisao pravde u srca ljudi pa je onda kultivirao i u dušama proizveo brigu za njom, kako sa idejno-filozofskog, tako i sa praktičnodruštvenog stanovišta. Kur’an je taj koji je postavio pitanje pravde i nepravde u njenim različitim oblicima, kao što su: prirodna, zakonodavna, moralna i društvena pravda.

U Kur’anu se izričito navodi da se poredak Univerzuma i kreacije zasniva na pravdi, proporciji i na temeljima zasluga i kapaciteta. Pored brojnih ajeta u kojima se izričito strogo Njegovoj Uzvišenoj Biti poriče nepravda i pored

ajeta u kojima se pokazivanje Pravog puta i upotpunjenje dokaza smatraju Božijim poslovima s onog aspekta odakle je postojanje toga neka vrsta pra￾vde, a propast čovjeka uslijed nepostojanja pravde neka vrsta zla i nepravde, te pored ajeta koji ukazuju na činjenicu da su osnove kreacije postavljene na istini, koja je u suvislosti s pravdom, dakle, pored svega toga, u nekim ajetima se pozicija Božije subjektivnosti i sveupravljanja navodi kao pozicija održanja pravde:

Allah svjedoči da nema drugog boga osim Njega, – a i meleki i učeni -, i da On postupa pravedno…Ili se u nekim ajetima pravda drži kao Božija terezija:

…a nebo je digao. I postavio je terezije

Upravo kod ovog ajeta se u komentaru navodi da je Božiji Poslanik, a.s. rekao:

„Po pravdi se održavaju nebo i zemlja.”

Zakonodavna pravda, tj. poštivanje principa pravde pri ustanovljavanju zakona, također je izričito spomenuta u Kur’anu. Tamo se jasno navodi da je svrha i mudrost slanja poslanika da u ljudskim životima i društvenim sistemima zavlada pravda i pravičnost:

Mi smo izaslanike Naše s jasnim dokazima slali i po njima knjige i terezije objavljivali, da bi ljudi pravedno postupali…

Jasno je da uspostavljanje principa pravde u društvenim sistema ovisi o stanju u kojem je, kao prvo, sistem zakonodavstva u osnovi pravedan sistem i, kao drugo, koliko se praktično isti provodi u djelo. Pored ovog općeg principa kojim obavezuje sve vjerovjesnike, o zakonodavnom sistemu Islama Kur’an kaže slijedeće: Reci: Gospodar moj naređuje pravednost.

 U drugom ajetu o nekim propisima kaže slijedeće:…to vam je kod Allaha pravičnije…

Kur’an Časni drži da je imamet (vođstvo) “Božanski zavjet” i svojevrsni “protivzločinački” i “pravedni” sistem. Kada Kur’an govori o sposobnosti Ibrahima da zauzme položaj imama ili vođe, to ovako interpretira:

A kada je Ibrahima Gospodar njegov s nekoliko zapovijedi u iskušenje stavio pa ih on potpuno izvršio, Allah je rekao: “Učinit ću da ti ljudima budeš imam”, – “I neki moji potomci” – zamoli on. – “Obećanje Moje neće obuhvatiti nevjernike – lā jenālu ahdije-z-zālimin.”

Moralnu osobu Kur’an naziva “pravednom”. Ovaj naziv se spominje na nekoliko mjesta u Kur’anu i to kada se govori o suđenju ili svjedočenju ljudi koji su odgojno, moralno i duhovno pouzdani. Naprimjer, u slijedećem ajetu:…čiju će vrijednost procijeniti dvojica vaših pravednih ljudi…”; ili u ajetu u kojem se kaže:…i kao svjedoke dvojicu vaših pravednih ljudi uzmite…

Nakon prevođenja grčkih djela, u islamskom svijetu postala je poznata slijedeća Platonova rečenica: “Pravda je majka svih moralnih vrijednosti.”

Međutim, oko dva stoljeća prije nego što će ova Platonova izreka biti poznata muslimanima, oni su se s takvim riječima već upoznali putem kur’anskih učenja.

Osovinu svih kur’anskih učenja čini pravda: krenuvši od tewhida pa do vjere u Onaj svijet; od poslanstva do vođstva; od individualnih ideala pa sve do općedruštvenih ciljeva. Kur’anska pravda je, zacijelo s monoteizmom, oslonac vjere u Onaj svijet, cilj slanja poslanika, mudrost vođstva, mjerilo savršenosti pojedinca i kriterij zdravog društva. Tamo gdje se kur’anska pravda dotiče tewhida ili vjere u Onaj svijet, ona ljudskom viđenju Univerzuma ili kreacije daje posebnu formu – drugim riječima, daje mu neku vrstu svjetonazora.

 A tamo gdje se dotiče vjerovjesništva, zakona i zakonodavstva, pravda predstavlja “mjeru” i “kriterij” pravne nauke – tj. predstavlja platformu za intelekt, kako bi se isti mogao naći u redu s Knjigom i Sunnetom i biti smatran jednim od izvora iz kojih se napaja islamsko zakonodavstvo. Tamo gdje se, pak, dotiče vođstva, pravda predstavlja “mjerodavnost”, a kada se tiče morala, ona je onda humani ideal, dok je unutar društva ona “odgovornost”.

Zar je bilo moguće da pitanje pravde – kojem se u Kur’anu daje ovoliki značaj, tj. pitanje koje je ujedno i svjetonazor i kriterij nauke o zakonu i mjerilo sposobnosti u vođstvu i humani ideal i društvena odgovornost – muslima-ni zanemare uprkos njihovoj velikoj pažnji i osjetljivosti prema Kur’anu?

Murteza Mutahari , Božija pravda